Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
PUTOVANJE PO SVIJETU U POTRAZI ZA SREĆOM
Četvrti svjetski šampion, Aleksandar Aljehin, bio je rekorder – bio je oženjen, i to pet puta, mada ne uvijek zvanično. Prva izabranica šahovskog majstora bila je ruska slikarka baronesa Ana fon Sergevin. Godine 1920. u Petrogradu rodila im se kćerka Valentina. Zajednički život nije uspio, i nekoliko mjeseci kasnije su se razdvojili, a 1921. Ana sa kćerkom otišla je u Austriju. Nakon toga Aljehin ih je vidio samo jednom – tokom Bečkog međunarodnog turnira 1922. Dalja sudbina Ane i Valentine nije poznata.
U Moskvi, iste 1920. godine, Aleksandar se oženio udovicom Aleksandrom Batajevom, koja je bila starija od njega za trinaest godina i radila je kao administrativna službenica. Supružnici su živjeli skromno, brak je bio kratkotrajan i raskinut je poslije godinu dana.
U to vrijeme Aljehin je radio kao prevodilac u Kominterni, gdje je upoznao švajcarsku novinarku Anu-Lizu Rjueg, koja je došla u Moskvu na službeni zadatak jeseni 1920. Ona je bila aktivna u društvenom životu, članica Socijaldemokratske partije Švajcarske, pisala je knjige sa socijalnim sadržajem, a jednom ju je čak primio i Lenjin. Kao i Aljehin, Ana-Liza je odlično govorila engleski, njemački i francuski. Zimi iste godine zajedno su učestvovali u kolektivnom putovanju delegata i gostiju Kominterne po Sibiru i Uralu.
Putovanje je zbližilo Aleksandra sa lijepom i energičnom Anom-Lizom, i, iako je i ona bila starija od njega za trinaest godina, Aljehin se 1921. oženio Švajcarkom. Dva mjeseca nakon vjenčanja, mladenci su napustili Rusiju i preko Rige i Berlina otišli u Pariz.
Moguće je da su brak sa Švajcarkom i odlazak u inostranstvo spasili Aljehina. Potiče iz plemićke porodice koja je osiromašila tokom revolucije (otac je bio član Carske Dume, zemljoposednik i vođa plemstva Voronješke gubernije). Po lažnim prijavama, šahista je dva puta, 1919. i 1920., hapšen od strane Čeke. Tada je sve prošlo bez većih posljedica, ali u tridesetim godinama sigurno bi mu se mnogo toga pripisalo.
Godine 1921. Ana-Liza rodila je Aljehinu sina, još jednog Aleksandra Aleksandroviča. Ali u emigraciji lični život doživio je krizu. Supruga je i dalje bila posvećena društvenim poslovima i malo pažnje posvećivala porodici. Kada je došla u New York da sinu obezbijedi obrazovanje, uhapšena je zbog pacifističke propagande i izbačena iz SAD. Godine 1926. Aljehini su se razveli, a 1934. Ana-Liza je preminula. Trinaestogodišnji sin povjeren je poznanicima na čuvanje. Aljehin je slao novčane doznake, ali se s njim rijetko viđao – samo kada bi boravio u Švajcarskoj.
Nakon smrti oca, Aljehin mlađi dva puta je dolazio u Moskvu, i to s velikim vremenskim razmakom – 1956. i 1992. godine, oba puta na Aljehinov Memorijal (posljednji put povodom stogodišnjice rođenja šahovskog genija). A početkom 1998. godine, autor ovih redova sreo ga je u Lozani na meču Karpov – Anand. Aljehinov sin je preživio svog velikog oca za više od četvrt vijeka, čitav život proveo u Švajcarskoj, ruski nikada nije naučio, a u šahu se slabije snalazio. Nije imao svoju djecu, što znači da se loza Aljehina prekinula.
Ali, da se vratimo na početak. Dakle, Aljehin je trebao ženu koja bi mu sredila kućni život. Godine 1924. na balu u Parizu upoznao je Nadeždu Fabritsku, udovicu ruskog generala Vasiljeva, zaljubio se u nju i godinu dana kasnije počeli su živjeti zajedno u građanskom braku. Četvrta žena Aljehina (koja je imala ćerku iz prvog braka) poticala je iz bogate porodice, oblačila se s ukusom i obožavala nakit. Nadežda Semjonovna, ili Nadija, kako su je svi zvali, bila je starija od muža osam godina, imala blag karakter i uspjela je budućem šahovskom kralju obezbijediti sve uslove za miran život i rad. Nadežda je bila uz Aljehina u najvažnijem periodu njegove karijere – tokom meča s Kapablankom. Živjeli su srećno osam godina, iako su se, usprkos Aljehinovom šampionskom statusu, često nalazili u finansijskim problemima. Danas o tome možda zvuči čudno govoriti.
Godine 1932., tokom jedne turneje, Aljehin se zainteresovao za bogatu Amerikanku Grejs Višar, udovicu britanskog oficira i vlasnika plantaže čaja na Šri Lanki, Arčibalda Frimena. Ona je bila široko obrazovana i erudita, a povrh svega dobro je igrala šah. Čak je učestvovala na turnirima putem dopisivanja i rado igrala domaće blic-turnire. Posljedica je bila da je Aljehin napustio Nadeždu i povezao život s Grejs. Teško mu je palo rastajanje s Nadijom, ali nova strast bila je jača. Nadežda je jako patila zbog njegovog odlaska i nije dugo živjela (njena smrt snažno je uticala na Aljehina).
Grejs je postala peta i posljednja Aljehinova žena, i to četvrta po broju brakova. Vjenčanje je održano na Francuskoj Rivijeri, šampionu svijeta još nije bilo 42 godine, a njegovoj mladoj supruzi bilo je 58. Tokom ceremonije Višar je izgledala starije nego što je bila, a u šahovskim krugovima Pariza tračarilo se da se Aljehin oženio udovicom nekrunisanog kralja Filidora, koji je umro 1795. Pričalo se da je Aljehin zvao Grejs “mamom”. Vjerovatno mu je nedostajala majčinska ljubav u djetinjstvu, pa je u ženi tražio ne toliko ideal ljepote ili ljubavnicu, koliko majčinsku toplinu i brigu. To objašnjava zašto su sve Aljehinove saputnice bile znatno starije od njega, sve (osim Ane-Lize) udovice i nisu se naročito izdvajale ljepotom. Sa njima se osjećao mirnije i sigurnije. (Ipak, Aljehinova sklonost “starijim damama” izazivala je interesovanje psihoanalitičara). Zanimljivo je da je u Parizu tada kružila priča kako je šampion svijeta udvarao dami svog uzrasta, a ona se zbunjeno pitala: “Zaista li izgledam tako staro?!”
Grejs je razgovarala sa svojim mužem na engleskom, vodila korespondenciju, rješavala sve njegove važne poslove i davala korisne savjete. Kada je Aljehin igrao turnire, “mamica” je gotovo uvijek bila pored njega. Ponekad bi sišao sa scene u salu da bude sa suprugom (i pritom pomazi svog omiljenog sijamskog mačka po imenu Čes), a u njenom odsustvu osjećao se nesigurno i nelagodno.
Višar je bila veoma imućna dama (od muža je naslijedila značajno bogatstvo), i prvi put nakon odlaska iz Moskve Aljehin je imao potpuno materijalno obezbjeđenje. Ali, nažalost, ni ovaj brak nije bio srećan. Umjesto da se bori s muževom sklonošću ka alkoholu, Grejs sama nije bila protiv da popije koju čašicu. Osim toga, Višar je insistirala da muž uvijek bude pored nje u njenom raskošnom zamku u Diepu, nedaleko od Pariza. Ona je kategorički bila protiv Aljehinove namjere da se vrati u Rusiju i odigra meč s Botvinnikom u Moskvi. U suštini, bili su različiti ljudi.
Ali Aljehin je bio odan Grejs. Drugi svjetski rat zatekao ih je u Buenos Airesu, na šahovskoj olimpijadi. Mnogi evropski majstori ostali su u Argentini da prebrode ratnu oluju. Aljehini su se, međutim, ukrcali na brod i vratili u Evropu obuhvaćenu ratom. Godine 1940. bračni par otišao je u Portugal, gdje je šampion svijeta pozvan na nastupe, a zatim se ponovo vratio u Pariz. Godine 1942. Aljehin je opet bio u Portugalu, dok je njegova žena otišla u Diep kako bi sačuvala svoju vilu s bogatom kolekcijom slika – na obali Lamanša koncentrisale su se njemačke trupe spremne za invaziju na Englesku. Grejs je bila uvjerena da niko neće smjeti da ugrozi njenu imovinu, jer je imala američko državljanstvo.
Međutim, rastanak s mužem bio je uzaludan – fašisti su već zauzeli njen zamak i opljačkali kuću.
Oko godinu dana Aljehini su proveli u Poljskoj i Čehoslovačkoj, a 1943. godine, po pozivu Španske šahovske federacije, planirali su posjetu Madridu. Ali Gestapo, koji je kontrolisao pola Evrope, nije dozvolio Grejs da prati Aljehina, pa se ona vratila u Pariz pod njemačkom okupacijom. Od tada Aljehin više nikada nije vidio Višar, koja je praktično postala talac nacista. Pokušavao je više puta da joj obezbijedi špansku vizu, ali ništa od toga nije uspjelo. Kao američku državljanku, a ujedno i Jevrejku, Grejs su u Francuskoj mogli da proganjaju, i zbog nje Aljehin je pristajao da igra na turnirima koje su organizovali okupatori.
Zbog toga ga nakon rata nisu pustili na turnir u London. Tada je poslao pismo organizatorima iz Madrida:
„Igrao sam u Njemačkoj i u zemljama koje je ona okupirala samo zato što je to bio naš jedini izvor prihoda i, pored toga, – cijena koju sam platio za slobodu svoje žene. Do skoro je imala dovoljno sredstava i mogla da se brine o sebi, ali ne u ratno vrijeme i ne u rukama nacista. Savjest mi je čista, jer nisam imao drugog izbora.“
Godine 1945. Aljehin se preselio u mali portugalski grad Eštorijal, nedaleko od Lisabona. Bio je ozbiljno bolestan, polako je gubio snagu, a šahovskih honorara nije bilo dovoljno da pokrije osnovne troškove. Ponekad je osjećao bezizlaznost i sve teže se mogao suzdržavati od alkohola. Rat je završio, Aljehin je sanjao o susretu sa ženom, ali iz Francuske nije bilo nikakvih vijesti. Jedan od portugalskih šahista napisao je Grejs očajničko pismo:
„Vaš muž je u neizdrživoj situaciji – bolestan, bez sredstava za život…“
Međutim, prolazili su dani i sedmice, a signala od žene nije bilo. Tada su ljekari otkrili da Aljehin ima uznapredovalu cirozu jetre. Hitno je morao prestati piti, ali za to nije imao snage. I još jedan udarac: Grejs Višar, neizdržavajući iskušenja, napisala mu je da namjerava da ga napusti.
Aljehin je preminuo 1946. godine za šahovskom tablom, ne doživjevši, kao ni njegov prethodnik Kapablanka, pedeset četiri godine (postoji verzija da je Aljehin otrovan, ali ko i zašto – o tome nećemo ulaziti). Nepobjeđenog šampiona sahranili su u Eštorijalu.
Godine 1956., povodom desetogodišnjice smrti prvog ruskog šampiona, u Moskvi je, kao što je već pomenuto, održan Memorijal u njegovu čast, na kojem su pobijedila dva Aljehinova sljedbenika – Mihail Botvinik i Vasilij Smislov. Još ranije, Šahovska federacija SSSR predložila je da se ostaci velikog šahiste prevezu iz Portugala u Moskvu. Sin se nije protivio, ali tvrdoglava udovica bila je odlučno protiv. Tokom zasjedanja FIDE u Parizu, jeseni 1955. godine, kada je pitanje konačno trebalo da se riješi, u sali se iznenada pojavila Grejs. Zahtevala je da se Aljehinovi ostaci prenesu u Francusku, gdje je proveo veliki dio života i gdje je i sama planirala da okonča svoje dane.
„Želim da moj siroti Aleks bude sahranjen ovdje, u Parizu,“ – odlučno je izjavila stara žena, – „i da mogu da bacim suzu nad njegovom grobnicom.“
Spor s udovicom bio je besmislen. Zakon je bio na njenoj strani, i dva mjeseca kasnije urna s pepelom šahovskog genija prenesena je na groblje Monparnas. Sarkofag je dopremljen morem iz Lisabona do Rouna, a odatle automobilom u Pariz. Sredstva za spomenik obezbijedile su sve federacije članice FIDE, uključujući i sovjetsku. Ali Grejs nije imala priliku da prisustvuje otkrivanju spomenika: preminula je dvije sedmice ranije i sahranjena je pored muža. Supružnici se nisu vidjeli nekoliko godina i konačno su ponovo spojeni. Sada zauvijek.
…A više od četrdeset godina kasnije, duše Aljehina i njegove supruge ponovo su bile uznemirene. U decembru 1999. nad Parizom je protutnjao neviđeni uragan. Sila prirode pogodila je i pariška groblja, uključujući Monparnas. Oboreno drvo je razbilo memorijalnu stelu nad grobom Aljehinovih, portret šahovskog kralja se slomio, a mermerna intarzija s prikazom table ozbiljno oštećena. Za ozbiljne restauratorske radove bila su potrebna velika sredstva, koja su prikupljena tek nakon nekoliko godina.
(Nastaviće se)