
Moskva 2003.
U knjizi o Benonijevoj odbrani, Džon Nunn piše da u sistemu sa 6.g3 bijeli generalno ne ostvaruje naročite rezultate, osim Sosonka, koji gotovo uvijek bilježi uspjeh. Otkriću vam malu tajnu: sjajna partija koju je Korčnoj dobio protiv Talja na Prvenstvu SSSR-a u Erevanu, prije četrdeset godina, ostavila je na mene takav utisak da sam varijantu uvrstio u svoj otvarajući repertoar – i od tada mi vjerno služi.
Korčnoj želi sve da provjeri i testira. Ako se u Grinfeldu pojavi nova ideja već u petom potezu, on je jedan od prvih koji je koristi; a protiv Staroindijske odbrane sada primjenjuje sisteme koje do tada nikada nije igrao. U njegovom repertoaru su i varijante koje su se tek nedavno počele razvijati. Voli da ponavlja riječi Levenfiša: „Ako šahista poželi da zaigra novo otvaranje – to znači da još uvijek raste.“
Ali njega ne zanima samo otvaranje. Oni koji su s njim analizirali znaju da sa jednakim zadovoljstvom istražuje i kombinacionu središnjicu i dosadni završni dio partije – završnicu, uvijek tražeći spas i u najmanje izglednim pozicijama koje vjerovatno niko drugi ne bi ni pokušao da brani. Viktor i dalje neumorno radi na šahu. Prije nekoliko godina, tokom rada sa švajcarskom reprezentacijom, u analizi oštre, obostrano riskantne pozicije, propustio je kombinacioni udar. Maestro se ražalostio. „Sad ću morati barem po pola sata dnevno dodatno da radim taktiku“, rekao je svojim zbunjenim slušaocima.
Kada Korčnoj igra šah, on zaboravlja na sve drugo. Talj mi je pričao kako su pred jedan seans u Havani zamolili Viktora: „Igraćeš protiv Če Gevare. Nije naročito jak igrač, ali strastveno voli šah. Bio bi presrećan ako bi uspio da izvuče remi…“ Korčnoj je razumljivo klimnuo glavom. Nekoliko sati kasnije vratio se u hotel. „I?…“ — „Pobijedio sam ih sve, sve do jednog!“ — „A Če Gevara? Če Gevara?!“ — „I njega sam srušio – nema pojma o Katalonskom otvaranju!“
Godine 1970. pomagao sam Viktoru na Prvenstvu SSSR-a u Rigi. Januar je bio posebno hladan, a u zgradi gdje se igrao turnir pukle su kanalizacione cijevi. Prvo su to osjetili gledaoci, koji su polako počeli napuštati salu, a zatim je i glavni sudija morao da proglasi pauzu. Učesnici su se, smijući se i dobacujući šale, počeli spuštati sa scene. Jedina figura koja je ostala za stolom bio je Korčnoj. „Šta je bilo?“, upitao je podižući glavu sudiju koji je zaustavio sat njegove partije. „Je li se nešto dogodilo?“
Još u svojim zrelim godinama, kada je imao obilje energije, Viktor je znao da se na turniru mora potpuno posvetiti šahu. Izleti vikendom, prijemi, susreti, društvena vreva — sve je to moralo biti otkazano. „Šta da se radi? Ništa. Sjedi kući, odmaraj i razmišljaj o partiji“, govorio je još početkom 70-ih.
Brine o svojoj fizičkoj kondiciji. Zimi ide na skijanje. Prije mnogo godina, još dok je živio u Lenjingradu, udario je patrolno vozilo saobraćajne policije na Vasiljevskom ostrvu. „Od tada sam prestao da vozim i bio sam primoran da idem pješke“, priča Viktor. „I danas dosta pješačim.“
Danas Korčnoj ne puši, ali nije uvijek bilo tako. Još od mladosti nije se odvajao od cigarete, a nekoliko puta je pokušavao da ostavi pušenje. Ponekad bi to činio — što je gotovo nezamislivo za strastvenog pušača! — usred turnira, nakon izgubljene partije, sam sebi bi nametnuo pokoru: kažnjavajući tijelo, on je kalio duh.
Prije pet godina igrao sam s njim u Kanu, na turniru gdje su se predstavnici starije generacije sastajali sa najjačim omladincima Francuske. Deset dana prije početka turnira Viktor je, skijajući, slomio nogu. Teško se penjao na binu Dvorane festivala, gurao štaku ispod stolice, tražio udoban položaj za nogu u gipsu – i bacao se na posao. Juniori nisu položili ispit pred maestrom: od desetorice, samo je jednom dao pola poena. Poslije svake partije satima bi analizirao s mladima, napuštajući salu među posljednjima.
Petra, njegova supruga, sjedila je kao i obično u blizini, čitajući ili rješavajući ukrštene riječi. Sa strane bine gdje je bio njegov sto, čulo se karakteristično frktanje i smijeh – a ako biste bolje pogledali, mogli ste prepoznati u slavnom maestru onog istog Vitu Korčnoja iz vremena četvrtfinala prvenstva SSSR-a, negdje u Sverdlovsku, kada je i sam bio vršnjak svojih tadašnjih protivnika.
Nedjelju dana kasnije, na šahovskom festivalu u Groningenu, držao je seansu simultanke. Iako je gips bio skinut, a štaka zamijenjena štapom koji je ličio na preokrenutu skijašku palicu, hod mu je i dalje bio otežan. Ja sam već završio svoje obaveze i posmatrao njegovo kretanje između stolova. Na nekim tablama borba je još bila u punom jeku, a organizatori su znakovito gledali na sat – približavalo se vrijeme zatvaranja.
„Pokušaj da mu ponudiš remi“, savjetovao sam jednog od učesnika koji je imao sasvim pristojnu poziciju.
„Već sam nudio, ništa nije odgovorio.“
„Probaj opet, možda nije čuo.“
„Remi?“ – ponovio je Korčnoj, šepajući do stola. – Dank u wel (“Hvala vam!”)! – i uz zveket žrtvovao lovca…
Korčnojev jubilej poklapa se s još jednom godišnjicom: prije tačno 100 godina u Amsterdamu se rodio čovjek bez kojeg bi Holandija na šahovskoj mapi svijeta vjerovatno bila u rangu Austrije i Danske. Ime tog čovjeka je Maks Eve. Ove godine Eve i Korčnoj imaju zajednički memorijalni datum. Petog jula 1976. – prije četvrt vijeka – odmah nakon otvaranja turnira u Amsterdamu, Eve, koji je tada bio predsjednik FIDE, i Korčnoj su razgovarali. Viktor je već tada dobro govorio engleski, ali me ipak zamolio da budem prevodilac. Eve je odmah sve shvatio i ohrabrio Viktora da ne treba da brine ni o čemu.
Sljedećeg dana otputovao sam na među-zonski turnir u Bilu. Nekoliko puta smo razgovarali telefonom.
„Vi sve pobjeđujete pogrešne. Pa kakve veze ima Smejkal? A gubite od…“, primijetio je jednom Korčnoj, aludirajući na moje poraze protiv Gelera i Petrosjana, s kojima je, naročito s poslednjim, bio na ratnoj nozi.
Upravo zato mu je jedan rezultat devetog kola donio posebno zadovoljstvo. Toga dana kolumbijski majstor Oskar Kastro pobijedio je Petrosjana.
„Prenesite Kastru sto dolara i recite mu da je to reward, zapamtite tu riječ: nagrada!“ – i nasmijao se na svoj karakterističan način:
„Kastro je sredio Petrosjana! Khhh…“
Kada sam uveče predao „nagradu“ Kastru, on dugo nije mogao da shvati o čemu se radi, ali je novčanicu na kraju ipak uzeo…
(Nastaviće se)