
Moskva 2003.
Računar je nabavio tek posljednjih godina, ali mu je prilazio sa skepsom – koristio ga je isključivo kao bazu podataka.
U posebnoj fascikli čuvao je adrese i telefone organizatora turnira u Njemačkoj, Holandiji, Skandinaviji, kao i telefonske kartice raznih zemalja.
Znao je gdje može računati na besplatan smeštaj u dvokrevetnoj hotelskoj sobi – što su bili standardni uslovi za velemajstora njegovog rejtinga – a gdje će biti gost u domu nekog lokalnog šahiste.
Složene rute vozova i autobusa, uključujući i završne noćne presjedanja u Varšavi, znao je napamet.
Značenje izraza „putovanja su škola skepticizma“ bilo mu je poznato ne samo u filozofskom smislu.
Bio je igrač Bundeslige i stalno je brinuo da mu neće produžiti ugovor.
Taj ugovor mu je bio važan za dobijanje stalne vize, jer njegov pasoš – građanina „druge klase“ Letonske Republike – nije ulivao povjerenje.
Njegova penzija u Rigi bila je bijedna, i partije za berlinski klub bile su mu od velikog značaja.
Pobjeda na Svjetskom prvenstvu za seniore 1998. godine donijela mu je ne samo moralno zadovoljstvo: nagrada, iako skromna, prevazilazila je iznos njegove dvogodišnje penzije.
Osim toga, redovno je učestvovao na takmičenjima koja su poznata svakom profesionalcu: Vladimir Konstantinovič Bagirov bio je „terenski igrač“ otvorenih turnira.
Najčešći format tih turnira je: devet kola zaredom, bez slobodnih dana.
Šest poena ostavlja te bez nagrade, šest i po donosi vrlo malu, sedam – zavisi od situacije. Čak i velemajstor vrlo visokog nivoa nema garancije da će uzeti glavnu nagradu.
Za pobjedu na takvom turniru potrebna je ili sreća, ili – komercijalni dogovor sa kolegom u posljednjem kolu, na obostrano zadovoljstvo.
Dešava se da turnir traje sedam kola, ponekad jedanaest, a nekad se igraju dvije partije dnevno.
Bagirov se spremao za svaki susret – drugačije nije znao.
Ako je vrijeme dozvoljavalo – pripremao se satima.
U salama gde se istovremeno igraju desetine, pa čak i stotine partija, ponekad se mogu primijetiti sijede ili ćelave glave pognute nad tablom, izborana lica.
To su velemajstori i majstori čiji su uspjesi ostali u dalekoj prošlosti.
Osuđeni na džungle otvorenih turnira, oni u njima izgledaju kao egzotične životinje.
Gubeći s godinama snagu igre, profesionalni šahisti su poput starih slonova, koji su prisiljeni da za sobom vuku kljove nekadašnjeg talenta i mladalačkih uspjeha.
Napor koji jedva podnose mladi, za starije igrače može biti koban.
Početkom godine, tokom partije na turniru u Berlinu, infarkt je pogodio Bagirovog vršnjaka Aivarsa Gipslisa, koji je umro dva mjeseca kasnije, ne došavši svijesti.
Rođeni Rižanin, dugi niz godina drugi šahista Letonije nakon Talja, Gipslis je više puta postizao visoke rezultate na prvenstvima zemlje i međunarodnim turnirima.
Kao i Bagirovu, njegova svakodnevica su posljednjih godina bile presjedanja u Varšavi i Berlinu, rute noćnih autobusa i nemilosrdni zakoni open-turnira.
Sa dvadeset godina, noćno presjedanje u Varšavi može se činiti kao romantična avantura, a igranje na prosječnom njemačkom openu – kao jedna od stepenica ka blistavoj budućnosti, ka Linaresu i Frankfurtu.
Ali budućnost Bagirova, kao i drugih velemajstora starije generacije, bila je njihova slavna prošlost.
Na scenu su stupili u vrijeme kada je nivo sovjetskog šaha bio izuzetno visok, a zvanje međunarodnog majstora zvučalo ništa manje značajno od laureata nekog međunarodnog violinskog takmičenja – šahisti su igrali u prepunim koncertnim dvoranama.
Međunarodni velemajstori su bili pravi nebeski stanovnici.
Nestanak tog svijeta kod mnogih se poklopio s dolaskom dobi koja se za šahistu smatra kritičnom, i donio im je ogromno razočaranje – krah životnih temelja.
U šahovskom svijetu s početka 21. vijeka dobro je velikim slonovima – profesionalcima Vajk-an-Zea, Linaresa i Frankfurta.
Oni su veliki, njih je malo – i dobro im je.
Dobro je i malim miševima – amaterima koji igraju za svoju dušu uveče u klubu, ili brzo razmnožavajućim miševima interneta. Njih ima mnogo, ni od koga ne zavise, i njima je – takođe dobro.
Loše je – malim slonovima i velikim miševima otvorenih turnira, onima koji obavljaju najteži i najnezahvalniji posao u savremenom profesionalnom šahu.
Mladi igrači, koji čitav svijet gledaju kroz prizmu rejtinga, na starce gledaju kao na laku metu.
Recept za igru protiv njih je poznat: oštro otvaranje, stalno držanje napetosti, računska igra kojom ih se potiskuje do ivice table, a ako ne uspije – peti set.
Takvi su zakoni sporta – pobjeđuje najjači, ma šta se pod tim podrazumijevalo.
Šah nije pozorište, i stariji šahista koji ostaje na sceni mora biti spreman da pređe u ulogu statiste, da se raduje rijetkim epizodnim uspjesima, i da ima posla sa statistima na premijerama gdje ga nikada nisu vidjeli u glavnoj ulozi.
Taj problem nije bio jedini: vrlo često je profesionalni šahista bio primoran da igru kombinuje sa srodnim zanimanjima.
Novinarski, trenerski, komentatorski ili organizatorski posao se, po pravilu, plaća bolje nego sama igra.
Ono što je Auden rekao:
„Tužno je shvatiti da u naše vrijeme pjesnik može zaraditi mnogo više pričajući o svojoj umjetnosti nego baveći se njome” — u punoj mjeri se odnosi i na šah.
U maju ga je čekala operacija na srcu.
„A kakve veze sad ima šah? — govorili su ljekari. — Stanje je mnogo ozbiljnije nego što mislite.”
Nedugo prije operacije, pričali smo telefonom.
„Ti se stalno šališ“, rekao je Volođa, „a mene čeka veoma ozbiljna operacija. Da ne bude da ćeš morati ti da uzmeš pero u ruke…“
Operacija je uspjela.
Poslije dvije sedmice izašao je iz bolnice i odmah počeo da se sprema za turnir u Njemačkoj.
Tog puta ga je porodica uspjela odgovoriti.
Pravio je planove: „U septembru je u Poljskoj prvenstvo svijeta za seniore, i moram biti u dobroj formi.“
Odlučio je da igra u Finskoj.
Ljekari su bili protiv.
Savjetovali su mu da pola godine izbjegava napore, ali on ih je neprestano zapitkivao:
„Pa kad ću moći da igram?“
Objašnjavao je ukućanima:
„Shvatite, meni bez šaha nema života. Ako nema šaha, nema ni smisla da živim…“
Pozvao sam ga sedmicu dana prije odlaska na taj posljednji turnir u njegovom životu.
„Naravno da ću uraditi“, odmah je pristao Bagirov na molbu da napiše tekst o jednom aktuelnom varijantu Slovenske odbrane.
Kada sam mu predložio temu za drugi članak, zamislio se, nastala je pauza.
„Znaš“, rekao je najzad, „to ne mogu. Pisati poluistinu — neću. A drugačije…“
Razgovarali smo o potezu 1.b3, koji je on u posljednje vrijeme često koristio.
Tim potezom je započeo i obje svoje posljednje partije bijelim figurama.
Širov:
„Vidio sam Bagirovа nekoliko dana prije smrti.
Sreli smo se u Rigi, u šahovskom klubu — tačnije, u onome što je ostalo od šahovskog kluba.
Još se nije potpuno oporavio od operacije, ali za tablom je bio jednostavno sjajan.
Iskreno, bilo me sramota. Nisam vidio ni deseti dio onoga što je vidio Vladimir Konstantinovič.“
Prvog dana turnira pobijedio je u obe partije.
Sutradan ujutru pobijedio je i treću.
U partiji četvrtog kola obojica su ušli u cajtnot i nakon 36. poteza prestali da zapisuju poteze.
Cajtnot je prošao, počeli su da rekonstruišu partiju — ispostavilo se da su potezi odigrani i da Bagirov lako dobija.
Odjednom je pocrvenio i počeo polako da klizi sa stolice.
Obiman infarkt.
Hitna pomoć. Bolnica.
Dva sata kasnije Vladimir Konstantinovič Bagirov je preminuo, ne dolazeći svijesti.
Oktobar 2000.
(Nastaviće se)