
Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
ČETVRT VIJEKA IZMEĐU DVA RAZGOVORA S KASPAROVOM (nastavak)
U septembru 2005. godine, na petnaestogodišnjem jubileju „Eha Moskve“, gdje se okupila gotovo čitava kreativna inteligencija prestonice, prišao sam Gariju Kasparovu i „podsjetio“ ga na njegov sopstveni jubilej: 9. novembra navršavalo se dvadeset godina otkako je postao svjetski šampion, te sam ga pozvao na stranice „MK“. Gari je odgovorio da ne može odbiti popularne novine, ali je, imajući u vidu da je u tom trenutku kod njega došlo do svojevrsnog „rascjepa ličnosti“ – na šahistu i političara – nagovijestio da bi želio da se dotaknemo obje sfere (istina, u Kasparovljevom životu one su se i ranije često preplitale). Da ne bih ispao diletant, obratio sam se za pomoć svom kolegi Mihailu Rostovskom, koji se u politiku razumije mnogo bolje.
Na razgovor s Kasparovom u njegov kancelarijski prostor na Čistim prudovima krenuli smo zajedno. Oblik komunikacije bio je prilično neobičan: pitanja smo postavljali naizmjenično i, moglo bi se reći, Gari nam je priredio simultanku intervjua. Na opšte zadovoljstvo, obe „partije“ završile su se remijem. Pred vama je „šahovska partija“.
Moskva, 21. oktobar 2005. godine.
– Gari, desilo se tako da s vama razgovaramo na dan sahrane Aleksandra Jakovljeva – čovjeka koji je u vašem životu odigrao ogromnu ulogu. Zaista, da nije bilo njegovog blagovremenog miješanja, mogli su vas diskvalifikovati prije početka drugog meča s Karpovom, onog istog u kojem ste osvojili krunu.
– Moje poznanstvo s Aleksandrom Nikolajevičem dogodilo se prije dvadeset godina, u vrijeme kada su mečevi za svjetsko prvenstvo još bili pod kontrolom Centralnog komiteta KPSS, a ta kontrola se posebno pojačala zbog skandala koji su pratili naš prvi, nelimitirani meč u Sali stubova. Iako Brežnjeva više nije bilo, njegova čuvena poruka Karpovu: „Uzeo si krunu, pa je i drži“, i dalje se doživljavala kao direktna naredba – šahovski tron mora da zauzme „naš“ čovjek. Zaista, razrađivali su se planovi moje diskvalifikacije i, po svemu sudeći, bili su blizu realizacije. Tim prije što se pojavio sasvim zgodan povod – moj intervju časopisu „Špigel“. Iako sam u njemu samo stidljivo nagovijestio kršenje mojih prava u prvom meču, dovoditi u pitanje postupke bilo koje instance i dalje je značilo dirnuti u same temelje poretka, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Međutim, tada se u Centralnom komitetu pojavio novi načelnik odjeljenja za agitaciju i propagandu, Aleksandar Jakovljev, i situacija je počela postepeno da se mijenja. Malo prije revanš-meča izvukli su me sa priprema – doletio sam na sjednicu Šahovske federacije, gdje su mi trebalo da saopšte „presudu“. Ali neočekivano je para otišla u zvižduk – malo su me izgrdili i pustili „na slobodu“. A ubrzo sam shvatio u čemu je stvar: taj, naizgled potpuno nevjerovatan, rasplet sa srećnim krajem bio je povezan s promjenama u ideološkom rukovodstvu CK KPSS.
Nekoliko sedmica prije početka otišao sam u Centralni komitet kod Aleksandra Nikolajeviča kako bih razjasnio svoje, još uvijek nejasne, perspektive. Bio sam navikao da u toj organizaciji, kako da se blaže izrazim, svi liče jedni na druge i govore istim birokratskim jezikom, pa nisam gajio naročit optimizam. I odjednom, u kabinetu načelnika odjeljenja za agitaciju i propagandu, gdje me je ranije primao Stukalin, o kojem je danas bolje ćutati, sjedi prijatan čovjek i gleda me s blagom ironijom. Donio sam neki novi dokument, u čijem sastavljanju sam već stekao rutinu – žalio sam se u njemu na diskriminaciju, odsustvo pariteta i slično. Jakovljev ga je uzeo, pažljivo pročitao, potom ga gurnuo u neku fioku i izgovorio riječi koje su za mene bile pravi šok: „Mladi čovječe, vi se previše služite pridjevima.“ Pogledali smo se i nasmijali. Shvatio sam da taj čovjek razmišlja sasvim drugačije, da je sposoban da normalno reaguje na svaku životnu situaciju. Jednom riječju – tračak svjetlosti u mračnom carstvu. Vratio sam se kući i rekao majci: „Znaš, čini mi se da su mi dozvolili da pobijedim Karpova.“
Tek mnogo godina kasnije Aleksandar Nikolajevič mi je priznao da je napisao službenu zabilješku Sekretarijatu CK o tome da se sudbina meča mora odlučivati ne u partijskim kabinetima, nego za tablom. Tim prije što igraju dvojica sovjetskih šahista. Konačnu odluku donio je Gorbačov, koji je podržao Jakovljeva. Kasnije je moj spasitelj o tome pisao u svojoj knjizi „Sumrak“.
– Vratimo se pola godine unazad, kada se u vašem prvom meču s Karpovom rezultat 5:1 u korist protivnika pretvorio najprije u 5:2, a zatim u 5:3. Meč je prekinut i zakazan je drugi. Kod većine šahista nije bilo sumnje zašto je Kampomanes zaustavio igru. Ali ima i onih, uključujući i vašeg istorijskog rivala, koji se, pozivajući se na pokojnog Alijeva i neke arhive CK, smatraju da je to učinjeno u vašem interesu.
– Očigledno je da se odluka nije donosila na nivou Kampomanesa ili Sevastjanova (tadašnjih predsjednika FIDE i Šahovske federacije SSSR-a – E. G.). Kampomanes je bio pod određenim pritiskom ljudi koji su zahtijevali da se taj maraton prekine. Ali to se, bez sumnje, činilo u korist Karpova, jer ja na taj proces nisam mogao nikako uticati. Ako je riječ o miješanju Gajdara Alijeva, smatram da je jedino što je postigao – osujetio glavnu zamisao organizatora o nastavku meča, prema kojoj je drugi krug trebalo da počne rezultatom 2:0 u korist mog protivnika. Početi limitirani meč s takvim rezultatom, uz još i prednost remija, bilo bi samoubistvo i ja na to nikada ne bih pristao. Oni koji su prisustvovali konferenciji za štampu u hotelu „Sport“ pamte kako je Karpov dobacio Kampomanesu: „Niste to dobro uradili, gospodine predsjedniče!“ Upravo je zakazivanje drugog meča s hendikepom bilo ključno, ali Kampomanes se na to ipak nije usudio. Upravo se tu, po svemu sudeći, ispoljio uticaj Alijeva. O ovoj temi moglo bi se dugo govoriti, ali postoji jedna okolnost koja stavlja tačku na sve: kada nam je uručen konačni tekst odluke o prekidu meča, Karpov ga je potpisao, a ja nisam. I Kampomanes je izgovorio istorijsku rečenicu koja je ušla u sve dokumente: „Karpov je pristao, Kasparov se pokorio.“
(Nastaviće se)