
Moskva 2003.
Do sada me srce grize što nisam bio na njegovoj sahrani. Sjećam se, imao sam prekinutu partiju, završavao sam je na dan sahrane, stalno sam pokušavao da dobijem, ali nisam uspio, naravno. Eto dokle ta taština može dovesti.
A to što je remizirao meč sa Botvinikom kad je ovaj bio u punoj snazi, svjedoči o njegovoj najvišoj tehnici i majstorstvu. Bio je čovjek izvanrednog talenta. I ostavio je najsvjetliju uspomenu na sebe.
U tom periodu Levenfiš se mnogo bavio literarnim radom. Još 1925. godine pojavio se njegov udžbenik za početnike, a 1940. pod Levenfiševim uredništvom izlaze monumentalna „Savremena otvaranja“, koji je bio prethodnica sadašnje Enciklopedije šahovskih otvaranja. Izdavanje je prekinuo rat, izašao je samo prvi tom posvećen otvorenim otvaranjima. U suštini, to je bila prva ručno kucana baza podataka! Razlika je bila u tome što je Levenfiš riječima objašnjavao ono što danas stoji iza beživotnih simbola, nastojeći odgovoriti na najvažnije pitanje za učenika: zašto?
Njegove misli o početnoj fazi partije, izrečene prije više od pola vijeka, zvuče neobično aktuelno: proučavanje sistema otvaranja dostiglo je tako visok nivo razvoja da prelaz u središnjicu, a ponekad i u završnicu, zavisi od odigravanja otvaranja. Zato ponekad nijedna inventivnost u središnjici ne može nadoknaditi greške u otvaranju. Međutim, ne treba pretvarati otvaranje u neki fetiš i svu energiju trošiti na proučavanje sistema otvaranja.
Pored tog velikog djela, Levenfiš je napisao još nekoliko knjiga i veliki broj članaka. Knjiga „Teorija topovskih završnica“, plod njegove zajedničke saradnje sa Smislovim, i danas se smatra jednim od najboljih priručnika o završnicama. Za Levenfišev stil izlaganja karakteristična je jasnoća misli, kratke, precizne fraze koje jasno prenose smisao, visoka kultura izraza. Sve te osobine, u kombinaciji sa nepromjenjivom dobronamjernošću i humorom, još bolje su dolazile do izražaja kad je držao predavanja ili samo vodio časove. Romanovski je tvrdio: „Pokušaji da se šahovsko majstorstvo poveže sa pedagoškim majstorstvom – velika su zabluda. Kombinaciju visoke pedagogije i velikog majstorstva ima samo jedna osoba – to je Levenfiš.“
Ali Levenfiš nije pisao samo o problemima usavršavanja šahiste ili o teorijskim temama. U maju 1950. godine u časopisu „Šah u SSSR-u“ pojavila se njegova recenzija nedavno objavljene zbirke izabranih partija Botvinika. Tačnije, to nije bila recenzija, već članak koji je izražavao Levenfišove stavove o djelu ne samo Botvinika, nego i Čigorina, Aljehina, Rubinštajna, o odnosu društva prema šahu i o tome šta se podrazumijevalo pod „sovjetskom šahovskom školom“. Pisao ju je u vremenu kada je odsustvo slobode štampe bilo samorazumljivi dio života, ali on, direktan i emotivan, zadržao je osobinu da govori i piše ono što misli. Naravno, uvijek s oprezom i uvažavanjem granica koje ni pod kakvim uslovima nije smio preći.
Prateći put tadašnjeg svjetskog prvaka, Levenfiš je pisao:
„Sa 16 godina Botvinik posjeduje prisebnost i, može se reći, suvoću šahovskog mišljenja, analitički talenat, samokritičnost, radnu disciplinu i veliku teorijsku erudiciju – on je već formirani majstor sa određenim ukusima. Botvinik brzo otklanja greške prvih godina – taktičke propuste, produbljuje razumijevanje pozicionih nijansi, poboljšava tehniku završnice i sa 20 godina osvaja prvenstvo SSSR-a. Sa 25 godina Botvinik je već pobjednik međunarodnih turnira i kandidat za svjetskog šampiona.“
I dalje:
„U čemu je glavna snaga Botvinika? Koja je tajna njegovih pobjeda nad najjačim šahistima svijeta?.. Neizbježno se nameće zaključak da protivnici prvaka svijeta do sada nijesu uspjeli riješiti osnovni zadatak – da suprotstave Botvinikovoj strategiji otvaranja ekvivalentnu, pa su prinuđeni prelaziti u središnjicu sa lošijim mogućnostima. Ali i u toj fazi partije Botvinikovo majstorstvo stoji na veoma visokom nivou. Tehnika akumulacije malih prednosti i pretvaranja istih u pobjedu podsjeća na najbolje partije Rubinštajna i Kapablanke.“
I zaključak:
„Botvinikova knjiga je trijumf snage, logike i analize. Pokazatelj je što i kada on igra oštre varijante, na koje se protivnici unaprijed pripremaju – i tada analiza Botvinika trijumfuje.“
Takva karakteristika njegovog stvaralaštva veoma je pogodila Botvinika. Iako pozitivna, izdvajala se u neprekidnom panegiričkom horu koji se čuo sa stranica svih izdanja tog vremena i proglašavao Botvinika za direktnog nasljednika Čigorina i Aljehina (a i sada, godinama poslije, čini mi se da vrlo precizno i objektivno oslikava portret jednog od najznačajnijih šampiona u istoriji igre).
Međutim, prije nego što je sam odgovorio, Botvinik je dao priliku da se izjasne Romanovski i Rohlin. Dok se prvi uglavnom držao teorijskih i istorijskih ekskurzija, Rohlin je iznio sasvim druge argumente:
„Dugi niz godina Levenfiš nije uspio u djelu Botvinika i drugih mladih sovjetskih majstora vidjeti ono principijelno vrijedno i originalno što danas otvara novu stranicu u istoriji šaha… Nije slučajno što ističemo naučni pristup šahu kao posebnu osobinu sovjetske šahovske škole. U tom smislu Botvinik, kao inovator šahovske misli, poput mnogih drugih sovjetskih kulturnih djelatnika, dobro pamti znamenite riječi druga Staljina o nauci koja „ne priznaje fetiše, ne boji se da digne ruku na zastarjelo, staro i pažljivo sluša glas iskustva, prakse“.“
Nakon toga uslijedili su komentari i drugih, manje poznatih. Šahovska blato uvijek je postojalo, u svako vrijeme, ali u tim ozbiljnim godinama dobila je poseban, zlokobni prizvuk.
Posljednju riječ izrekao je sam šampion u članku „Povodom tri nastupa“ sa podnaslovom tipičnim za to vrijeme „U duhu kritike i samokritike“. Pisao je da „nije riječ o ‘problemu Botvinika’, nego o sovjetskoj šahovskoj školi“. I dalje:
„Sovjetski majstori, kojima je naša partija i sovjetski narod postavio ozbiljan cilj – osvajanje svjetskog prvenstva, mogli li su razvijati takve ‘stvaralačke’ tendencije? Naravno, ne. Mi smo morali pobjeđivati strane majstore i pobjeđivati sigurno… Veliki majstor Levenfiš ignoriše ove činjenice, ignoriše i sovjetsku šahovsku školu – očigledna i principijelna greška recenzenta.“
(Nastaviće se)