
Moskva 2003.
Vasilij Smislov: „Partije meča Levenfiš – Botvinik i danas dobro pamtim. Grigorij Jakovljevič je tada bio u sjajnoj formi i igrao odlično, nije izgubio meč i sačuvao titulu šampiona. A poznato je da je to prvenstvo zemlje bilo preporuka za slanje na AVRO-turnir. Ali, bilo je zatrovano: tada je Mihail Moisejevič imao prave veze, a Grigorij Jakovljevič nije imao tako visoke poznanstva, i to je odigralo odlučujuću ulogu. Osim toga, Botvinik je bio veoma ispravan mladić, a Levenfišu je do tada već bilo skoro pedeset godina; iako, nema riječi, Mihail Moisejevič je tada odlično igrao, ali ja govorim o pravnoj strani pitanja… Da, naravno, Grigorij Jakovljevič nije mogao da putuje jer je krenuo u rat protiv Mihaila Moisejeviča, što je bio nepromišljen potez. Zato je i komentarisao partije koje sam kod Botvinika ja pobjeđivao, što da kažem, sa velikim zadovoljstvom.“
Sa velikim interesovanjem sam posmatrao Levenfiša kada sam već igrao s njim na lenjingradskom turniru 1939. godine. Bio mi je uzor u svakom smislu. Na tom turniru su igrali i Keres i Reševski. Zvanično se turnir nazivao trening turnirom. Reševski je tada pitao zašto se turnir zove trening, rečeno mu je – zato što nema nagrada, zato je trening. Sjećam se, Levenfiš je igrao protiv Flora i u završnici je napravio grub grešku i izgubio, iako je njegova tehnika bila vrlo visoka. Tad je iz publike neko upitao: „Zašto niste igrali tako, pasivno se braneći?“ A on je sa gorčinom odgovorio: „Šta, da igram ovdje do jutra?“ Ali već poslije petnaest minuta sjeo je za drugu prekinutu partiju, sa Iljom Rabinovičem, i pobijedio. Već je bio u vedrom raspoloženju. Vidim ga kao sad, dok je analizirao, lagano je kucao figuricom, kao „tako, tako, ovako“. Ponekad bi i Grigorij Jakovljevič eksplodirao, bio je emotivan. Bio je igrač, često i strastven, za razliku od Romanovskog, koji je bio više romantik, pedagog, metodičar i okružen učenicima. Da li je razumio šta je sovjetska vlast i u kojoj državi živi? Sve je, sve dobro razumio Grigorij Jakovljevič, i bolje od mnogih drugih.“
Ovo je bio posljednji međunarodni turnir na kojem je igrao Levenfiš. Međunarodni, međutim, može se nazvati vrlo uslovno: stranci su praktično bili samo Keres, koji je igrao za još nezavisnu Estoniju, i Amerikanac Reševski. Flor i Liliental su već živjeli u Sovjetskom Savezu, koji je imao još četrnaest učesnika. Ali čak i sa ovim „uslovnim“ međunarodnim turnirima, Levenfiš je imao ukupno samo pet u karijeri: još tri moskovska i onaj daleki, nezaboravni u Karlsbadu. Njegova šahovska karijera je praktično završena. Na devet predratnih prvenstava zemlje bio je dva puta prvi, dva puta drugi i tri puta treći. Igrao je sa šest svjetskih šampiona. Bilans je ovakav: sa Laskerom, Eveom i Aljehinom je izjednačen, sa Kapablankom je izgubio jednu partiju, sa Smislovim je dobio jednu, a bilans sa Botvinikom dao je malu prednost ovom posljednjem: +8 -6 =8.
Uskoro je počeo rat i Levenfiš je bio primoran da se opet na nekoliko godina povuče iz šaha. Ne može se reći da je šahovski život u zemlji potpuno zamro u te godine. Godine 1943. održan je snažan dvokružni turnir u Sverdlovsku sa učešćem Botvinika, Smislova, Boleslavskog, Ragozina. Ali Levenfiš je odlučio da ne igra. „Pozivali su me u Sverdlovsk na šahovski turnir,“ pisao je ćerki u martu, „ali sam odbio. Ne mogu da zamislim kako se u naše vrijeme može koncentrisati pažnja na jednoj šahovskoj tabli. A bez takve koncentracije nije moguće postići dobar rezultat.“ Taj turnir je osvojio Botvinik, pobjedivši u mini-mečevima sve svoje protivnike i gledajući na događaje već kroz prizmu borbe za svjetsku titulu: „Tokom rata sa nacističkom Njemačkom zadatak sovjetskih šahista bio je ne samo da sačuvaju ono što je bilo stvoreno u predratno vrijeme – masovni razvoj šaha i visok nivo igre najboljih majstora – već i da se pripreme da poslije rata osvoje svjetsku titulu.“
Dugotrajna odsutnost iz igre, narušeno zdravlje i godine — već mu je bilo pedeset pet — odredili su Levenfišev odlazak iz vrhunskog šaha. „Teške godine Otadžbinskog rata i rad u fabrici potpuno su narušili moje zdravlje,“ prisjećao se on. „Više nisam bio sposoban da izdržim napore borbe u dugotrajnim takmičenjima. Mogao sam dobro da odigram pojedinačnu partiju, ali bih se potom umorio i predao poene bez borbe.“ Neposredno nakon rata Levenfiš se vraća u Lenjingrad. Tamo su ga prvi put vidjeli mladi Korčnoj i Spaski.
Viktor Korčnoj: „Dolazio sam kod njega na časove 1946. godine — imao sam petnaest godina; sjećam se, gledali smo katalonku… Dobro ga pamtim i u klubu, kako igra vint — to je ruska varijanta bridža. Tada je na mene ostavio utisak čovjeka velike kulture, duhovitog i razvijenog u svim aspektima. Ali da je čovjek iz drugog svijeta, shvatio sam tek kada sam upoznao Botvinika; tada sam počeo da upoređujem. I to poređenje nije išlo u korist Botvinika, koji je u poređenju s Levenfišem djelovao kao osoba plitkog uma, a njegov humor je bio neki sitničavi. Botvinik je bio kao sovjetski intelektualac, kakve su nam nametali, za razliku od Levenfiša, intelektualca po krvi i vaspitanju predrevolucionarnog, kakve su većinom uništavali. Levenfiš je vidio stvari šire, razmišljao drugačije, znao strane jezike…
Vrh njegove karijere smatra se meč s Botvinikom, nakon kojeg je trebalo da ode na AVRO-turnir. Ali Botvinik je išao tamo gdje treba, i sve je došlo na svoje mjesto, pa Levenfiš nije otišao ni na jedan turnir. Takvi ljudi kao Levenfiš nikad ne bi postupili na takav način; u tom smislu ja i Talj visoko cijenimo takve ljude, jer on je jedan od rijetkih koji nije koristio takvo oružje.
Kao šahista, Levenfiš je bio, naravno, taktičar. Koristio je sve metode borbe, ali kao taktičar je bio naročito jak. Ne, nije bio zloban čovjek, imao je oštar smisao za humor, ali zloban — ne. Mene, u svakom slučaju, nikad nije uvrijedio. Pobijedio sam ga u nekoliko partija, ali se dostojanstveno ponašao nakon poraza, uvijek je bio korektan, iako sam ja tada bio dječak u odnosu na njega.
Ipak, on je mene osvojio fantastičnom partijom 1953. godine. Zadao je kolosalni taktički udarac, kasnije je napisao u zabilješkama da je ovaj Korčnoj, iako odličan taktičar, previdio taj udarac…“
(Nastaviće se)