
Moskva 2003.
U oktobru 1937. godine Lasker, nakon ukupno oko godinu i po dana provedenih u Sovjetskom Savezu, odlazi u Ameriku. Formalni razlog – da vidi ćerku svoje supruge iz prvog braka. U uspomenama koje je supruga Marta objavila nakon njegove smrti, ta putovanja su opisana kao kratka ekskurzija sa neizostavnim povratkom u Moskvu. Međutim, sa strane je to ličilo više na bijeg.
U Njujorku ga je čekao drugi život. Nije imao državnu stan, nije imao ni mjesto trenera reprezentacije – praktično plaćene funkcije, i sigurno nije bilo konjice milicije da zaustavlja nalet publike koja je željela da vidi učesnike njujorškog turnira 1940. godine, njegovog posljednjeg turnira u životu. Ali u Americi je dobio nešto drugo: jezik koji je poznavao od mladosti, ljudske odnose na koje je bio navikao, mogućnost da kaže i napiše ono što zaista misli. Slobodu.
Godine 1937. Levenfiš ponovo osvaja prvenstvo zemlje. I opet u turniru ne učestvuje Botvinik. On izaziva Levenfiša na meč. Meč završava neriješeno, i Grigorij Jakovljevič zadržava titulu šampiona SSSR-a. To je njegov zvjezdani čas, i sanja o međunarodnom turniru. Botvinik je već dva puta igrao u inostranstvu — u Hastingsu i Notingemu, a čak je i Ragozin, čiji su uspjesi bili mnogo blijeđi nego kod Levenfiša, dobio dozvolu da igra u Zemmeringu.
Ali nisu sportski uspjesi bili presudan faktor u određivanju sovjetskog učesnika AVRO-turnira. Lični kontakti Botvinika, poznanstva u najvišim krugovima, njegova mladost i politička lojalnost, i na kraju stav „sovjetskim šahovima treba samo jedan lider“ odlučili su stvar nedvosmisleno: na turnir je otišao Botvinik. Sam je kasnije rekao jasne, ali i oštre riječi: „U životu sam imao sreće. Obično su se moji lični interesi poklapali sa interesima društva — u tome, vjerovatno, i jeste prava sreća. I nisam bio usamljen — u borbi za društvene interese imao sam podršku. Ali nije svima s kojima sam dolazio u kontakt bilo isto kao i meni. Neki su imali lične interese koji su se sukobljavali sa društvenim, i ti ljudi su mi ometali rad. Tad su nastajali konflikti.“
Sergej Prokofjev, strastveni ljubitelj šaha, nije uvijek bio samo posmatrač ili pasivni navijač. S vremena na vrijeme nastupao je kao šahovski novinar. Njegov članak, napisan za TASS o AVRO-turniru, nikada nije ugledao svjetlo dana. Evo jednog od pasusa: „Moglo bi se mnogo reći o drugim učesnicima, ali želio bih ovdje da spomenem jednog sovjetskog šahistu koji, iako ne igra u Amsterdamu, mogao bi tamo napraviti značajne uspjehe. Mislim na Levenfiša, koji je pokazao izuzetne borbene kvalitete u neriješenom meču protiv Botvinika.“
Ali nije samo Levenfiš bio odsutan u Amsterdamu. Nisu pozvali ni Laskera, koji je već bio gotovo otpisan kao starac. Komentar Tartakovera: „Ipak, čak i poluživi Lasker igra ne gore od bilo kojeg drugog majstora, a poziv Levenfišu (na kojem je insistirao Kapablanka u pregovorima sa organizatorima turnira!) bio je također razuman.“
Vjerovatno je tako i bilo, ali ipak mislim da ni Lasker ni Levenfiš ne bi mogli da budu konkurencija mladom naraštaju — pobjednicima turnira Keresu i Fajnu i onom koji je zauzeo treće mjesto, Botviniku.
Članak o ishodima AVRO-turnira napisao je Levenfiš. Uprkos gorčini i neostvarenim nadama, on je, kao i uvijek, izuzetno objektivan. Jasno je da je Grigorij Jakovljevič veoma dobro shvatao koliki je moćan, razarajući šahista bio Botvinik. Odajući priznanje njegovoj igri, piše: „Posebno treba stati na partiji Botvinik — Kapablanka, koja bi osvojila nagradu za ljepotu na bilo kojem međunarodnom turniru. To je umjetničko djelo najvišeg ranga, koje će ući u šahovske udžbenike na desetine godina. Takva partija, po mom mišljenju, vrijedi dva prva mjesta i svjedoči o daljem rastu sovjetskog velikog majstora, koji je sada nesporni kandidat za borbu za svjetsku titulu.“

Ali za Levenfiša ta neostvarena putovanja u Amsterdam značila su potpuni krah. Evo kako je on sam to ocijenio mnogo godina kasnije: „Mislio sam da mi pobjede na devetom i desetom prvenstvu SSSR-a i neriješen rezultat u meču sa Botvinikom daju pravo da učestvujem na AVRO-turniru. Međutim, uprkos svim mojim nadama, na taj turnir me nisu poslali. Moj je moral bio kao da sam nokautiran. Sav trud proteklih godina bio je uzaludan. Osjećao sam se sigurnim u svoje snage i, nesumnjivo, borio bih se časno na turniru. Ali navršilo mi se 49 godina i bilo je očito da će naredne godine negativno uticati na moju igru i da gubim posljednju priliku da se pokažem. Stavio sam tačku na svoju šahovsku karijeru i, iako sam kasnije učestvovao u nekoliko takmičenja, rijetko sam igrao sa podignutim entuzijazmom i sportskim interesom.“
O tim dalekim godinama prisjećaju se Bronštajn, Tajmanov, Smislov. Znali su Levenfiša kad su bili mladi, ali su ga zaista mogli cijeniti tek sada, kad su sami prešli sedamdesetu godinu života. I gledajući na ljudski život u cijelosti, a ne samo kroz prizmu šampionskih regala, titula i zvanja.
David Bronštajn: „Pratio sam partije Levenfiša još kao dijete. Godine 1937. ili 1938. došao je kod nas u Kijev i odsjeo u hotelu „Kontinental“. Ja i druga djeca smo došli do hotela da ga ispratimo na simultanku u Palatu pionira. Naravno, bio je vrhunski velemajstor, veoma dubok igrač i briljantni analitičar, ali tada je bilo drugo vrijeme, druga igra. Da bi se zaista razumjelo kako je igrao, treba pogledati njegove partije, jer generacija koja dolazi na njegovo mjesto sudi o prethodnom samo po otvaranjima. I ja sam tako gledao, a sada, tim više, gledaju, jer od otvaranja sada praktično sve zavisi.“
„Sjećam se da mi je Grigorij Jakovljevič rekao da mu je Kapablanka lično poslao poziv za AVRO-turnir, ali se umiješao Botvinik; on je kao čekićar stajao u krugu i mahao čekićem oko glave, rasterujući sve. Tako je sve rastjerao.“
Mark Tajmanov: „Levenfiš je bio moj glavni učitelj u lenjingradskoj Palati pionira. Časove je Grigorij Jakovljevič vodio pažljivo, imao je mnogo svojih analiza i zapisa, što sam kasnije cijenio kad sam počeo da učim kod Botvinika. On nikad ništa nije pokazivao. Pored toga, davao je zadatke svojim učenicima na kritične početne pozicije i sedmicu-dvije za analizu. Poslije toga je upoređivao njihove zaključke sa svojim i primjenjivao varijantu u praksi. Nije to ni skrivao: nakon što je osvojio prvenstvo Saveza, zahvalio je svojim učenicima koji su mu pomogli u pripremi.“
„Sjećam se svoje prve partije sa njim na prvenstvu Lenjingrada, kad sam predložio remi u približno izjednačenoj poziciji. ‘Mladiću,’ odgovorio je Levenfiš, ‘treba da sačekaš da ti ja ponudim remi, jer sam mnogo stariji od tebe.’ Tad sam stidljivo rekao: ‘Ispada da ni ja ne mogu ponuditi remi na ovom turniru, jer su svi stariji od mene.’ On se nasmijao i nekoliko poteza poslije partija je završena remijem.“
„Vrhunac njegovih stvaralačkih dostignuća je, bez sumnje, meč sa Botvinikom, gdje je pokazao svoj puni potencijal. Grigorij Jakovljevič je bio šahista pravog širokog razmišljanja i duboki strateg, što je pokazao u tom meču. Čovjek je bio sarkastičan i malo komunikativan.“
(Nastaviće se)