Šahovski jednotomnik
Moskva 2013.
Sljedeći susret s Margulisom dogodio se nekoliko godina kasnije u Teatru estrade, na revanš-meču Botvinik – Talj. Završavala se proljećna ispitna sesija (ja sam već bio student prve godine), i da bih što prije dobio potpis iz više algebre, trebalo je riješiti dobrih stotinjak nimalo lakih zadataka. To je moglo potrajati ne jedan dan, a meni se silno željelo da prisustvujem okršaju šahovskih divova. Tada sam se dosjetio da svoje zadatke podvalim Griši. Na sreću, osmak je s njima završio mnogo prije nego što je Talj upao u cajtnot…
A ubrzo je, kao što znamo, i sam Margulis postao student mehaniko-matematičkog fakulteta. Sjajna matematička budućnost mladića nije izazivala nikakvu sumnju, pa je bilo prijatno gledati ga i za šahovskom tablom — značilo je da mu je igra zaista bila draga. Brucoš se borio na turniru prvokategornika. Ipak, to je bio njegov posljednji turnir. Za razliku od Karpova, koji je matematiku napustio zbog šaha, Margulis je dao prednost kraljici nauka. I to s nimalo lošim rezultatom: jer Fildsova medalja iz matematike gotovo je isto što i lovorov vijenac šahovskog kralja!
Početkom 1985. godine sreo sam doktora fizičko-matematičkih nauka Grigorija Margulisa u Dvorani stubova, na 45. partiji meča između Karpova i Kasparova. Zapričali smo se. Ispostavilo se da je to bio njegov prvi dolazak na taj meč. „Zar je stvarno trebalo čekati četiri i po mjeseca?“ — iznenadio sam se. Odgovor naučnika me je dirnuo: „Ali ja sam tek danas uspio da nabavim kartu!“ A ujedno smo se žalili kako se to davno nadmetanje u Dvorani stubova previše odužilo…
Godine 1966. u Moskvi je održan Međunarodni matematički kongres, s kojim je bio povezan i autor ove knjige, nažalost ne kao učesnik, već kao dopisnik APN-a. Imao sam priliku da razgovaram s mnogim istaknutim matematičarima. Razmišljao sam i o tome da napišem bilješku o Margulisu, jednom od rijetkih studenata koji su bili pušteni na taj visoki forum. Ali od te zamisli nije bilo ništa. „Da li to uopšte vrijedi?“ — skromno je primijetio mladi izlagač. I tek petnaest godina kasnije, 1981, objavio sam u „MK“ esej pod naslovom „Velemajstor matematike“, posvećen nekadašnjem članu našeg tima Grigoriju Margulisu.
Na kongresu sam intervjuisao nekoliko slavnih naučnika, među njima i Andreja Nikolajeviča Kolmogorova. Iako se razgovor ticao nauke, šahovska tema se takođe pojavila. Kolmogorov je govorio o novom pristupu matematičkom obrazovanju (toj temi bio je posvećen i njegov referat na kongresu), ali je usput iznio i zanimljivu misao o… dvopoteznom šahu (u kojem se svaki potez sastoji od dva obična). Naveo je elegantan dokaz da bijeli u takvoj igri imaju zagarantovan remi…
A s jednim od Kolmogorovljevih omiljenih učenika imao sam priliku da se zbližim. Vladimir Uspenski, danas šef katedre za matematičku logiku i teoriju algoritama na mehaniko-matematičkom fakultetu MGU-a, šezdesetih godina je vodio seminar iz diskretne matematike, čiji sam i ja bio učesnik. Ubrzo je Uspenski postao mentor mog seminarskog rada, a zatim i diplomske teze. Kolege i studenti ga znaju ne samo kao velikog naučnika i popularizatora nauke (matematike i lingvistike!), već i kao briljantnog govornika.
Zato za mene nije bilo veće sreće od toga što je profesor imenovan za oponenta na mojoj odbrani disertacije. Nadam se da se čitalac neće previše uplašiti ako navedem njenu temu — „Tokovi i njihova preraspodjela u ravnim višestruko povezanim oblastima“. Naučni savjet je, kao što to često biva u takvim prilikama, tokom sjednice polako tonuo u san. Ali kada se Uspenski pojavio za govornicom i izgovorio prve rečenice, sala je vidno živnula. Njegovo izlaganje bilo je živopisno i duhovito, što je, očigledno, izazvalo i određenu naklonost prema kandidatu — u glasačkoj kutiji nije se našla nijedna crna kuglica.
Ne bih se prihvatio da opišem ovu upečatljivu epizodu da ona nema neposredne veze sa šahovskom temom. Naime, naklonost profesora uspio sam da zadobijem prije svega zahvaljujući toj izvanrednoj partiji!
Jednom, još u studentsko doba, posjetio sam Uspenskog, a ispostavilo se da se te večeri kod njega okupilo mnogo gostiju, matematičara. Domaćin je odlučio da iskoristi prisustvo svog diplomca kako bi ih malo zabavio. Demonstraciona partija igrana naslijepo ostavila je snažan utisak, i njen inicijator bio je zadovoljan što je priredio veselu predstavu. Istina, meni je bilo pomalo čudno da gledam kako ljude s fenomenalnom memorijom, naučnike sposobne da u svom mozgu zadrže i uspješno obrade ogromne količine informacija, toliko snažno fascinira igra naslijepo. Ali, izgleda da šah zaista krije u sebi neku nepojmljivu tajnu, koja izaziva divljenje čak i kod onih za koje se činilo da ih je nemoguće iznenaditi.
Prošlo je petnaest godina i uspio sam da uzmem „revanš“ od Vladimira Andrejeviča — predgovor mojoj prvoj knjizi „Matematika na šahovskoj tabli“, objavljenoj 1976. godine, napisao je upravo Uspenski! Tako je poznati matematičar na kraju postao i šahista. Usput, jednom je smislio vrlo duhovit šahovsko-matematički zadatak, čije sam rješenje, trideset godina kasnije, uvrstio u drugo izdanje knjige.
Zanimljivo je da je 2002. godine izašao dvotomnik Uspenskog s neobičnim naslovom „Radovi iz nematematike“. U njega je profesor uvrstio svoje radove iz oblasti lingvistike, kao i sjećanja, književne eseje i… jedan šahovski članak — upravo pomenuti predgovor mojoj knjizi, takođe iz oblasti nematematike, odnosno, tačnije, o „matematici na šahovskoj tabli“!
Na kraju, još nekoliko riječi o autoru ovih nostalgičnih uspomena. Upisavši 1960. godine mehaniko-matematički fakultet, nastavio sam da igram na turnirima. Međutim, brzo sam shvatio da neću postati profesionalni igrač: nisam želio da mi sudbina zavisi od rasporeda figura i pješaka na tabli. S druge strane, ubrzo stečeno zvanje majstora omogućilo mi je da se aktivnije bavim pisanjem o šahu. A spojiti književni rad s naučnim ipak je lakše — u tom slučaju sam si gospodar: hoću li dokazivati teoreme ili uzimati intervju od velemajstora. Baveći se naukom, napisao sam mnoštvo matematičkih radova, a sredinom osamdesetih bila je završena i doktorska disertacija iz kibernetike. No, o tome je već bilo riječi ranije.
(Nastaviće se)