
Moskva 2003.
Časopis „Šah u SSSR-u“ pisao je 1936. godine:
„Sovjetski šahovski stil, kao što je već opšte poznato, odlikuje se agresivnošću… Zar za sovjetski stil nije prije svega karakteristična borba? Sovjetski stil je stahanovsko kretanje. A stahanovsko kretanje je borba i pobjeda. Staljin zahtijeva pobjede! I stahanovci se bore i pobeđuju. Pobeđuju, usavršavajući tehniku. Tehnika je njihovo oruđe. Tako je i u šahu – teorija i praksa, sva znanja i principi su oruđe borbe. Šahovska teorija, šahovski analitički radovi i komentari, šahovska kompozicija – sve to ima službenu i podređenu ulogu u odnosu na ono osnovno u šahu – šahovsku partiju, koja je ni manje ni više nego borba.“
Oštra frazeologija sa očiglednim agresivnim prizvukom, prenesena u šah, uvijek je bila prisutna i u govorima narodnog komesara pravde Nikolaja Kriljenka.
„Moramo jednom zauvijek da okončamo neutralnost u šahu. Moramo jednom zauvijek osuditi formulu ‘Šah radi šaha’ kao formulu ‘Umjetnost radi umjetnosti’. Moramo organizovati udarne brigade šahista i odmah započeti izvršenje petogodišnjeg plana za šah,“ proklamovao je on.
Kriljenko je bio kontroverzna ličnost, doktrinaran i fanatik, ali je strastveno volio šah i alpinizam. Još prije revolucije završio je dva univerziteta: Petrogradski (istorijsko-filološki fakultet) i Harkovski (pravni). Po Leninovoj odluci, tridesetdvogodišnji poručnik postao je Vrhovni komandant i narodni komesar za vojna pitanja. Od 1924. do hapšenja 1938. godine bio je na čelu sovjetskog šaha, kojem je mnogo doprinio.
Botvinik ga je nazvao „Vrhovnim komandantom sovjetske šahovske škole“. U jednom broju časopisa „64. Šah i dame u radničkom klubu“ iz 1927. godine objavljen je poziv za prikupljanje sredstava za izgradnju aviona nazvanog po Kriljenku.
Tokom Trećeg moskovskog turnira pisao je:
„Neka buržoazija čitavog svijeta i sve njene sluge unutra i izvan naše zemlje znaju: ruka nam neće drhtati da nemilosrdno zdrobimo izmišljenu gadost kontrarevolucije, izbrišemo sa zemlje svakog ko se usudi da stane na put našoj planskoj socijalističkoj izgradnji.“
Kriljenko je pogubljen tokom Velikog terora, ali je prije toga sam poslao na stratište hiljade nevinih ljudi.
„Obrijana glava sa oštrim crtama lica, prodorne oči, slobodan, ležeran govor sa aristokratskim naglaskom, neizostavni frak i rukavice – takav je bio spoljašnji izgled jednog od Lenjinu omiljenih saradnika. Dobar, pravičan, principijelan i šah je obožavao.“ Tako ga je zapamtio Botvinik. Ali ne i svi.
Godine 1918. u Moskvi ostavio je na Bryusa Lockarta, kasnijeg zamjenika ministra inostranih poslova Velike Britanije, utisak „degenerika-epileptičara“, a Ivanov-Razumnik, koji je dijelio zatvorsku ćeliju sa Kriljenkom 1938., naziva ga „zloglasnim i od svih prezrenim narodnim komesarom pravde“, prisjećajući se da mu je i mjesto bilo prikladno: pod krevetom…
Šah je dostigao svoj ideološki vrhunac 1936. godine, kada je „Pravda“ posvetila glavni članak Botvinikovoj pobjedi u Notingemu. Novine su pisale:
„Jedinstvo osjećanja i volje čitave zemlje, ogromna briga o narodu sovjetske vlasti, Komunističke partije i prije svega druga Staljina – to su izvori pobjeda sovjetske zemlje, bilo da je to u osvajanju vazduha, na sportskim stadionima Čehoslovačke ili za šahovskim stolovima Notingema. Sjedeći za šahovskim stolom u Notingemu, Botvinik nije mogao da ne osjeća da svako njegovo kretanje drvenih figura na tabli prati čitava zemlja, da čitava zemlja, od najudaljenijih kutaka do Kremaljskih kula, želi mu uspjeh i moralno ga podržava. Nije mogao ne osjetiti ovaj snažni dah svoje velike Otadžbine.“
Te iste godine usvojen je Ustav SSSR-a. A Savez pisaca je predložio podjelu pjesnika na tri vrste: prve – sovjetske samo po pasošu, a ne po duhu (među njima je bio Mandeljštam); druge – „gosti u eri“ (tu je svrstan Pasternak); i na kraju – pravi sovjetski pjesnici.
Ako uporedimo sa šahom, Levenfiš je pripadao prvoj, u najboljem slučaju drugoj kategoriji, dok je Botvinik bez sumnje bio ponos treće.

„Sa devet godina počeo sam da čitam novine i postao uvjereni komunist. Postati član komsomola bilo je teško – đake gotovo nisu primali. Dugo sam to želio (moj brat je već bio komsomolac) i konačno u decembru 1926. godine postao sam kandidat za člana komsomola,“
pisao je Botvinik u svojim memoarima. Riječi Kriljenka o meču sa Florom: „Botvinik je u ovom meču pokazao osobine pravog boljševika“ – za njega su bile najviša pohvala. Nije mogao ni da nasluti razmjere i užase terora, a bio je ponosan na Staljinove riječi „Bravo, momci!“ koje su izgovorene nakon pobjede u radio-meču SSSR – SAD (1945), i s pijetetom je govorio o vlastodršcima – ustvari ljudima beznačajnim, a ponekad i odvratnim.
„Šah nije ništa lošiji od violine,“ tvrdio je Botvinik, pa zato igranje a zahtijeva apsolutnu tišinu. Idealni uslovi su postignuti u Sali stubova Doma Saveza 1941. godine, tokom meč-turnira za apsolutnog šampiona SSSR-a. Botvinik: „Po srednjem prolazu šetao je čuvar reda u milicijskoj uniformi. Jednom je neodgovorni gledalac izveden i kažnjen.“
„Ne mislim da je Levenfiš bio antisovjet,“ rekao je Botvinik, kad sam ga početkom 90-ih pitao o događajima iz tih godina. Iako Sovjetski Savez tada više nije postojao, riječ „antisovjet“ izgovarao je tako da je iz nje kuljao hladan dah 58. člana. Nasuprot tome, odrednice kao što su „vjeran Lenjinac“, „stari boljševik“, „sovjetski“ izgovarao je ponosno i svečano, iako su tada već bile prevaziđene i imale gorak prizvuk koji nije mogao da se ublaži ničim. Ipak, usprkos ortodoksiji mišljenja i oštrim sudovima, Botvinik je volio da u uskom krugu citira formulu Puškinovog Saveljiča, koji je, kako znamo, savjetovao da se poljubi ruka zlikovca, a potom i pljune.
„Uvijek je bio kao usamljen divlji vuk,“ rekao je Botvinik kao odgovor na moja pitanja o Levenfišu, a kada sam pokušao da ubacim nešto o vuku koji je bio progonjen i kome nisu dali da ide za „zastavice“, odgovarao je da nije siguran koliko je to važno i nezadovoljno je odmahivao glavom.
„Na kraju krajeva, njemu nije bilo ni tako loše u Sovjetskom Savezu,“ tvrdio je i gledao me kroz debela stakla naočara. Taj pogled je izražavao: on je preživio, nije bio pod pritiskom, bio je poznat u zemlji, nije tačno da je gladovao, a za ostalo – pa, šta da se radi, takvo je bilo vrijeme. I po svom je bio u pravu.
„Nije bilo, nije bilo i nije moglo biti da je na Levenfiša vršen pritisak da izgubi partiju od mene,“ ljutio se Botvinik kad je tema došla na Treći moskovski turnir 1936. godine. Izgleda da je zaboravio kako mu je na kraju prethodnog turnira, dok su se on i Flor žestoko takmičili, u sobu došao Kriljenko i ponudio mu: „Šta mislite, šta ako Rabinovič izgubi od vas?“
(Nastaviće se)