
Moskva 2003.
A kada su uopšte počele Rubinštajnove pripreme za taj put, koji ga je na kraju doveo u briselsku kliniku, zauvijek ga odvojivši od onih koji su imali smjelosti da sebe smatraju normalnim
i da ga zatvore?
Negovateljica u klinici, madam Rubin-Cimer, prisjećala se:
„On je čovjek izuzetno miran i samokontrolisan. Lako je s njim – fizički je izvanredno snažan i za svoje godine vrlo zdrav.
Ali s vremena na vrijeme zna da bude čudan.
Po čitav dan ne izlazi iz sobe ni na kratku šetnju, ili ponekad uveče ne želi da legne da spava.
Tada sjedi u fotelji kraj kreveta, duboko zamišljen, ili pomjera figure na svom džepnom šahu.“
Ne znamo kako su izgledali časovi koje je mladi O’Keli uzimao, dolazeći u kliniku kod proslavljenog majstora, ali da li je duševna bolest Rubinštajna zaista bila tako velika prepreka?
O čemu je razmišljao, kada je već u posljednjem periodu svog boravka dugo sjedio pred šahovskom tablom s figurama postavljenim u početnu poziciju, povremeno odigravši potez 1. c2–c4, da bi, nakon pola sata razmišljanja, vratio pješaka na c2 i ponovo zurio u tablu?
Kakvu je tajnu početne pozicije pokušavao da odgonetne?
Teško je reći kako bi se razvijao život nervoznog i osjetljivog mladića, da je, pošto je sjajno završio univerzitet, izgradio svoj život u skladu sa zapisom u diplomi:
„Pol Čarls Morfi, advokat, ima pravo da praktikuje kao advokat na čitavoj teritoriji Sjedinjenih Država.“
Šahovski svijet bi izgubio jednog od svojih najvećih genija, ali možda ne bi proveo posljednjih dvadeset godina života u stanju teškog mentalnog poremećaja.
Prvi svjetski šampion Vilhelm Štajnic, koji je život završio u ludnici, pisao je:
„Šah nije za ljude slaba duha, on čovjeka proguta u potpunosti. Da bi shvatio dubinu ove igre, on daje sebe u ropstvo…“
To dobrovoljno, slatko ropstvo bilo je nešto sasvim prirodno i za jednog od najistaknutijih igrača prošlog vijeka – Roberta Fišera, koji se iskreno čudio:
„A čime drugim?“ – odgovarajući na pitanje novinara čime se bavi osim šahom, i koji je svoje pobjede objašnjavao riječima:
„Devedeset osam procenata svoje mentalne energije dajem šahu. Ostalom dajem samo dva.“
Ali da li su ta dva preostala procenta mentalne energije, koji ostanu izvan šaha, zaista toliko neophodna?
Naravno, još od djetinjstva mu je bilo jasno da su pare dobre, a još bolje kada su izražene šestocifrenim iznosima.
Ali šta da se radi s tim novcem?
S novcem uopšte?
I nije li, na kraju krajeva, svejedno ulicama kog grada lutaš – Njujorka, Pasadene, Budimpešte –
u stalnom strahu od sveprisutnih novinara i fotografa?
Jer onaj drugi – jedini! – šahovski svijet uvijek je u tebi, u bilo koje doba dana i noći, i u bilo kojoj tački zemaljske kugle.
Aristotel je pisao:
„Od svih pobjednika na Olimpijskim igrama, samo dvoje ili troje pobjeđivali su i kao djeca i kao zreli ljudi.
Preuranjeni napor tokom priprema toliko iscrpi snagu da je kasnije, u zrelim godinama, skoro nikad ne ostane.“
Vjerujem da će se tendencija već vidljiva u današnjem šahu – dostizanje vrhunca i prolazak kroz svoj zenit još prije tridesete godine – u budućnosti samo pojačavati:
previše nervne energije biva potrošeno u periodu priprema i borbi u mladim godinama.
Dajući radost stvaranja, a ponekad i nagrade i novac, šah na najvišem nivou zauzvrat traži sitnicu – dušu. U samom poslednjem periodu života, Vitoliņš je i dalje gotovo svaki dan dolazio u klub, davao savjete svakome ko bi ga pitao, igrao blic i često analizirao partije do kasno u noć. Ponekad bi tamo i prespavao. Još ga je držala njegova strašna strast za analizom, koja je trajala satima i danima, ne praveći razliku između juče i prekjuče, da bi potom uzimao revanš dugim i bezizlaznim snom, kada bi sutra prelazilo u prekosutra. Šah nikada za njega nije bio zabava, i njegov život u šahu, izvan svakodnevnih briga i posla, bio je njegova prava stvarnost. Živio je u šahu kao u dobrovoljnom getu, i osjećao se neugodno izvan njegovih vrata – u ogromnom, nestvarnom, i često neprijateljskom svijetu. Uz to, navršio je pedeset godina, i u tom novom, surovom životu, postao je još manje potreban bilo kome. Materijalno je postalo odlučujuće, a taj materijalni, opipljivi svijet, kojem je on uvijek pristupao s oprezom, prijeteće se nadvio nad njega. Alvis je dobio otkaz u šahovskom savezu, gdje je radio kao trener. Naravno, nije stvar bila u novcu koji je tamo primao – veze sa svijetom su se urušavale. Oduvijek mu je bilo svejedno šta jede i šta nosi; dok su mu roditelji bili živi, to je bilo njihova briga. Oni su umrli u roku od jedne sedmice, a u novogodišnjoj noći 1997. preminuo je i psihijatar Eglītes, takođe šahista, koji je besplatno liječio Vitoliņša.
Razbarušen, neuredan i bez zuba, Alvis je dolazio da se oprosti dan prije nego što je izvršio svoju odluku, sa onima koji su ga još pamtilli, a tek narednog dana su shvatili o kakvom se oproštaju radi.
O čemu je mislio tog posljednjeg dana? Zašto život? Zašto ovaj svijet? Šta je sudbina? Šta su šah? Da li se opraštao od njih ili, kao kod Nabokovljevog junaka, „Šah je bio bezdušan, držao ga je i uvlačio. U tome je bio užas, ali i jedina harmonija, jer šta ima na svijetu osim šaha? Magla, nepoznanica, nebitnost…“
Da li se sjećao kobnog skoka Karena Grigorjana, koji je takođe ustao protiv opšte prihvaćene istine: „Mors certa, hora certa sed ignota“ (Smrt je sigurna, sat siguran, ali nepoznat)? Ili je nesvjesno slijedio staru mudrost: „Najvažnije je da zapamtiš da su vrata otvorena. Ne budi kukavica, ali kao djeca kada im se igra ne sviđa kažu ‘ja više ne igram’, tako i ti kada ti nešto tako izgleda, reci ‘ja više ne igram’ i odlazi, a ako ostaješ, nemoj se žaliti.“ Nikada se nije žalio na život, ali nije više želio ostati u njemu.
Sigulda je jedno od najljepših mjesta u Latviji. Tajanstvene pješčane pećine, ruševine srednjovjekovnog zamka, ogroman park sa vijekovnim hrastovima, podijeljen brzom rijekom Gaujom sa strmim obalama. Dobro je tu i zimi, kada je sve pod snijegom i drveće u mrazu, a samo blještavi na suncu bijelo-plavi led zaleđene rijeke mami, mami k sebi, i ostao je samo posljednji skok. Kao i Lujin, osjećao je da mu „hladan, brz ledeni vazduh prodire u usta, i vidio je kakva je večnost poslušna i neumoljiva prostirala se pred NJIM“.
Na ledeni dan 16. februara 1997. Alvis Vitoliņš skočio je sa siguldskog mosta.
„Smrt je sigurna, čas njen je neizbježan, ali nepoznat.“ (lat.)
Maj 2000.
(Nastaviće se)