Genna Sosonko: Moja svjedočenja (64.nastavak)

Moskva 2003.

Prijateljstvo Grigorjana i Vitolinša nije bilo prijateljstvo u uobičajenom smislu te riječi.
Zatvoreni prema svijetu, oni su se jednostavno razumjeli, ili tačnije – imali su povjerenje jedan u drugog.
To je bilo intuicijsko osjećanje bliskosti, osjećaj da te onaj drugi nakon razgovora neće ogovarati, ismijavati, ili s ironičnim osmijehom prenositi tvoje riječi trećima.

I naravno, u njihovom svijetu šah je igrao glavnu ulogu – oboje su ga voljeli bez zadrške.

I Alvis i Karen bili su sjajni majstori u blicu.
Ako su u klasičnom šahu bili jaki, opasni, iako nestalni igrači, u blicu su imali malo ravnopravnih.
Isto se može reći i za Lembita Olla (1966–1999), estonskog velemajstora s rijetkom memorijom, čovjeka slične sudbine, koji je takođe bolovao od mentalnog poremećaja i istim načinom okončao život – dobrovoljno.

Objašnjenje se samo nameće:
Vrijeme dodeljeno za partiju u klasičnom tempu omogućava duboko razmišljanje, ali i stvara prostor za sumnje, nesigurnost.
Za njih – ljude s velikim oscilacijama raspoloženja i osjetljivim nervnim sistemom – to je često bilo pogubno, izazivalo greške i slomove.

U blicu, međutim, traži se trenutna reakcija, a u drugi plan odlaze psihološka borba i preispitivanje.
Ostaje samo ono što je kod njih bilo najočiglednije – ogroman prirodni talenat.

Šahovska partija obuhvata čitav spektar emocija, male i velike radosti i razočaranja.
To prati svaku vrstu stvaralaštva. Ali ako u slikarstvu ili književnosti možeš da precrtaš, prepišeš, promijeniš, u šahu pokret prstiju, vođen glavom, ima konačnu težinu; često ga je moguće ispraviti tek kada srušiš drvene figure sa table.
Ili kazniš sebe, udarajući glavom o zid, ili se valjaš po podu, kao što to čini jedan savremeni velemajstor nakon izgubljene partije.

Rijetka je partija koja teče putem postepenog povećavanja prednosti i njenog pretvaranja u poen.
Ali čak i u tom slučaju, igrač koji je iskren prema sebi zna čega se uplašio u određenom trenutku, na šta je položio nadu, ili kako se stresao u duši kada se preračunao u varijanti.

Mnogo češće partija izgleda ovako: nešto slabiji, zatim jasno slabiji, pa greška protivnika, radost, šanse za pobjedu, cajtnot, propuštene mogućnosti, remi.

Takve emocionalne oscilacije i promjene raspoloženja javljaju se kako kod profesionalaca, tako i kod amatera – samo što kod ovih drugih ti usponi i padovi mogu da se ponavljaju mnogo puta u toku jedne partije.

Promjena raspoloženja tokom turnira, iako ne u tako ekstremnom obliku kao kod Karena Grigorjana, siguran sam da je poznata svakom šahisti.

„Čak ti se i hod promijenio“, rekao mi je pronicljivi David Bronštajn u januaru 1976. godine u Hastingsu, nakon što sam povezao par pobjeda.

Takve emocionalne preopterećenosti i oscilacije ne mogu da doprinesu jačanju unutrašnje mentalne stabilnosti.
Šah na visokom profesionalnom nivou stalno potresa tu stabilnost, što može dovesti do ozbiljnih posljedica, posebno ako je ta osnova krhka ili već načeta bolešću.

Ni u jednom drugom sportu nećete sresti toliku količinu zatvorenih, u sebe povučenih, „drugačijih“ ljudi, koji žive u svom svijetu.

Šta to privlači njihovu labilnu, nestabilnu psihu u ovoj, po Nabokovu, „složenoj, divnoj i beskorisnoj umjetnosti“?

Ili se dešava obrnuto – da šah utiče na njihovu psihu?

Ali i bez Nabokova i Cvajga, u šahu jučerašnjice i današnjice, među ovakvim ljudima možemo bez problema naći genije – ili neostvarene genije.

„Prvi koraci Torrea su upravo onakvi kakvi se viđaju kod budućih svjetskih šampiona“,
pisao je Lasker na početku karijere Karlosa Torrea (1905–1978), izuzetno talentovanog meksikanskog šahiste, koji je, u vrlo mladom uzrastu, morao da napusti šah i ostatak života provede u psihijatrijskoj bolnici.

Jugoslovenski velemajstor Albin Planinc, čiji je stil igre podsjećao na Taljev,
kao blistavi meteor projurio je šahovskim nebom krajem 60-ih i početkom 70-ih godina.

I njegova karijera brzo je prekinuta: zbog teške mentalne bolesti i on je morao da napusti šah i postane stalni pacijent specijalizovane klinike.

Ali gdje je granica zdravog razuma, razuma, normalnosti?
Jasne orijentire tu je nemoguće postaviti, i često se radi o graničnim područjima, u čijim gustim žbunovima mogu da se izgube čak i sami psihijatri – profesiji u kojoj se mentalni poremećaji sreću češće nego bilo gdje drugo.

Vladimir Nabokov, koji je, prema sopstvenom priznanju, sa posebnim zadovoljstvom sastavljao „samoubilačke probleme, u kojima bijeli prisiljavaju crnog da pobijedi“, smatrao je:
„Da, Fišer je čudan čovjek, ali nema ničeg nenormalnog u tome da je šahista nenormalan – to je normalno.“

Uzmimo, na primjer, slučaj Rubinštajna, poznatog šahiste s početka 20. vijeka, koga je kola hitne pomoći svakog dana dovozila iz ludnice, gdje je stalno boravio, u kafe gdje je igrao šah, a zatim ga odvozila nazad u njegovu mračnu ćeliju.

Nije volio da gleda protivnika, ali ga je prazna stolica preko puta table još više nervirala.
Zato su ispred njega postavljali ogledalo, u kome je mogao da vidi svoj odraz – a možda i pravog Rubinštajna.

U godinama svojih trijumfa, veliki Akiba volio je da sjedi za tablom blago okrenut, kao da se distancira od protivnika i igra samo svoju partiju. Vremenom je ta navika postala još izraženija.

„U posljednje dvije-tri godine svoje karijere“, – prisjećao se Aljehin, – „on je, nakon što bi povukao potez, bukvalno bježao od šahovske table, sjedio bi negdje u uglu turnirske sale i vraćao se tek kada bi protivnik napravio potez.“
Svoje ponašanje je sam objašnjavao riječima: „Da ne bih bio pod uticajem protivnika.“

Nije li isti motiv povlačenja, želja da zaštiti svoje krhko „ja“, čuvena i u njegovom odgovoru Aljehinu, koji ga je upitao zašto nije odigrao jači, aljehinski potez u otvaranju:

„Ali to nije moj potez.“

Ili u rečenici: „Sutra igram protiv bijelih figura“, na pitanje ko mu je protivnik u narednom kolu?

(Nastaviće se)