2010.g.
Nisu blistali na turniru ni drugi favoriti — Beljavski, Psahis, Dorfman. Zato su se odlično pokazali moji zemljaci Konstantin Lerner i Vjačeslav Ejngorn, koji su zauzeli drugo i treće mjesto. Sa obojicom sam dosta radio posljednjih godina: i analizirali smo, i igrali trening-partije. Zajednički rad je, izgleda, bio koristan ne samo meni.
Uspjeh na prvenstvu bio je vrhunac Kostine karijere. Za Ejngorna je nastup u Lavovu bio debi, i to prilično kasni čak i po predkompjuterskim standardima. Možda zato u njegovoj igri nije bilo ni traga one bojažljivosti koja je često svojstvena debitantima. Naredne godine su potvrdile da njegov prvi uspjeh nije bio slučajan. A naročito uspješno Slava je igrao na prvenstvima SSSR-a, pokazujući stabilno visoke rezultate.
Glavno otkrovenje turnira bila je igra dvadesetogodišnjeg Andreja Sokolova, koji je već iz prvog pokušaja postao prvak zemlje. Na čudesan način u njemu su se spojili energija i polet mladosti s dubokim i za njegove godine neuobičajeno objektivnim razumijevanjem pozicije. Njegova zvijezda se uzdigla zapanjujuće brzo — već poslije tri godine igrao je u finalnom meču kandidata. I samo je iskusni Karpov uspio da zaustavi nagli uspon mladog Moskovljanina. Naletjevši na zid, Andrej je vidljivo klonuo, i njegovi rezultati su polako, ali uporno krenuli naniže. Sasvim neočekivano, vjetar sreće nije toliko promijenio smjer koliko je jednostavno utihnuo. A mladi kapiten se zbunio.
Već se bio navikao na povoljan vjetar i nije uspio da se prilagodi drugim izvorima energije. Sokolov, koji već dugo igra pod francuskom zastavom, i dalje je jak velemajstor, ali njegov nevjerovatni uspon ostao je u prošlosti.
Sledeći događaj te godine zauzima počasno mjesto u mojoj šahovskoj biografiji. Meč reprezentacija SSSR-a protiv reprezentacije ostatka svijeta, održan 1970. godine u Beogradu, izazvao je ogroman odjek u čitavom svijetu. Poslije 14 godina odigran je revanš-meč, ali je reakcija na njega bila znatno slabija. I nije stvar u tome što se odnos snaga u šahovskom svijetu bitno promijenio tokom proteklih godina. Ideja meča 1984. godine uopšte je nastala prilično slučajno. Poslije skandaloznih događaja u kandidatskom meču Korčnoj — Kasparov, između sovjetskog sportskog rukovodstva i predsjednika FIDE Kampomanesa ostala su neriješena finansijska pitanja. Ona su se ticala ne samo zvanične kazne izrečene Šahovskoj federaciji SSSR-a, već i ličnog učešća Filipinca u rješavanju tog osjetljivog sukoba. Tako da je istorijski meč, u izvjesnom smislu, bio zgodna forma međusobnih obračuna. To se, naravno, odrazilo na organizaciju takmičenja. Ako se meč u Beogradu pretvorio u svjetski praznik šaha, ovdje je glavni bio sam čin održavanja, a sve ostalo bilo je u drugom planu.
U početku se planiralo da se revanš–meč održi u Rimu, ali je događaj propao. Zatim se u posljednjem trenutku pojavio London, i tamo se sovjetska ekipa uputila krajem juna. Kao i uvijek, mnogo rasprava i sukoba izazvao je sastav ekipe i raspodjela po tablama. Istina, to se nije ticalo lidera — Karpova i Kasparova. Ali je za treću tablu već buknula borba. Formalno, treći šahista svijeta u tom trenutku bio je Smislov, učesnik finalnog meča kandidata, ali je i Polugajevski imao svoje adute. Pikantnost ovom sporu davala je okolnost da nijedan od njih ujedno nije žudio za susretom s Korčnojem, koji je kod protivnika bio prijavljen na treću tablu. Na kraju je u tom dvoboju prevagu odnio mlađi po godinama. Spaskog, koji je živio u Francuskoj, u ekipu nisu uvrstili, a u posljednjem trenutku bolesnog Petrosjana zamijenio je Jurij Razuvajev. Vjerovatno ni kod naših protivnika nije sve teklo glatko. U svakom slučaju, Portiš je odbio učešće, a legendarni Larsen, koji je predvodio ekipu svijeta u Beogradu, bio je poslat među rezerve.
Kod Engleza se organizacijom meča bavio velemajstor Rajmond Kin. I tu se žurba osjećala u svemu. Igralo se na prostoru bivših dokova, daleko i od hotela i od centra Londona. Igraonica je bila tijesna i zagušljiva prostorija u kojoj za gledaoce jednostavno nije bilo mjesta. Sticao se utisak da je osnovni zadatak svih koji su učestvovali u organizaciji meča bio da se ove obaveze što prije i što jeftinije riješe.
Materijalna motivacija sovjetske ekipe bila je više nego skromna — za pobjedu u istorijskom dvoboju Sportkomitet je obećao po 1000 dolara po glavi. Moglo se samo nagađati kome je pripao lavovski dio budžeta.
U prvom kolu kapiteni su postavili osnovne sastave. Kod nas su igrali Karpov, Kasparov, Polugajevski, Smislov, Vaganjan, Beljavski, Talj, Razuvajev, Jusupov i Sokolov, a njima su se suprotstavili Anderson, Timman, Korčnoj, Ljubojević, Ribli, Seiravan, Nann, Hibner, Majls i Torre. U rezervi su ostali Tukmakov i Romanišin u našoj ekipi, Larsen i Čandler kod protivnika.
Početni meč se teško razvijao. Izgubili su Smislov i Sokolov, i tek pri doigravanju sovjetska ekipa je uspjela da izjednači rezultat. Karpov je u svom prepoznatljivom stilu nadigrao u to vrijeme neprobojnog Andersona, a Beljavski je realizovao višak figure protiv Seiravana. Naša ekipa je povela drugog dana. Istina, Polugajevski nije izdržao crnima protiv Korčnoja, ali sam ja uspio uspješno zamijeniti Smislova i pobijediti Ljubojevića (partija br. 39). Ponovo je pobijedio Beljavski, a Sokolov se revanširao Torreu. Treće kolo je, činilo se, ubilo svaku intrigu u meču. Jedina Taljeva pobjeda nad Nannom povećala je prednost naše ekipe na tri poena. Meni je pošlo za rukom da spasim veoma sumnjivu poziciju protiv Ljubojevića.
Kao što često biva u situacijama kada je glavni zadatak već riješen, posljednjeg dana su se pojavili problemi sa sastavom za igru. Polugajevski, koji je dan ranije brzo remizirao bijelima, kategorički je odbio da igra protiv Korčnoja crnima. A uopšte, onih koji nisu željeli da igraju u posljednjem kolu bilo je više od dvojice. Sudbina meča konačno se odlučila tek pri doigravanju: naša ekipa je pobijedila s prednošću od dva poena, premda je u jednom trenutku situacija postala zabrinjavajuća. Meni je uspjelo da crnima dobijem perspektivnu poziciju protiv Korčnoja, ali je u nastaloj situaciji odlučeno da se ne rizikuje. Kako god bilo, meč smo dobili. Čast sovjetske šahovske škole još jednom je bila odbranjena. Što se mene tiče, uspješan nastup u Londonu praktično mi je garantovao mjesto u olimpijskoj ekipi.
(Nastaviće se)