
Moskva 2003.
Ovdje se nameće analogija s muzikom. Danas nije nikakav problem nabaviti ne samo snimke već i video-zapise najistaknutijih muzičara savremenog doba.
Ipak, popularnost majstorskih radionica (master-klasa), gdje neposredno, lično iskustvo i kontakt omogućavaju ne samo razumijevanje i ispravku, nego i nadahnuće, stalno raste.
Odsustvo takve stalne, žive veze uvijek se, čini mi se, primjećivalo u igri čak i najjačih zapadnih šahista (koji su uglavnom učili jedni od drugih, a danas i od kompjutera) i predstavljalo je kočnicu na putu ka daljim uspjesima.
Mislim da je Koblenc bio odličan trener za Talja, čak i onda kada ga je učenik, sredinom pedesetih godina, po praktičnoj snazi već nadmašio – a kasnije i dobar sekundant, što nije jedno te isto.
Njegov stalni osmijeh i šala, ponegdje svjesna gluma prostodušnosti, kao i Mišina duhovita parola koju je i sam Maestro rado ponavljao – „Ako Talj ima otvorenu liniju – mat je neizbježan!“ –što se, uostalom, u to doba zaista često pokazivalo tačnim – sve je to novinarima i publici izgledalo kao laka, šaljiva igra.
Oni su odnose između Koblenca i Talja vidjeli samo u javnosti: u dosjetkama, podbadanju i smijehu – ne naslućujući ogromnu radnu pozadinu, složenu pripremu i unutrašnju harmoniju koja je vladala između njih.
Kad bi Talj pokazao neku lijepu kombinaciju ili samo efektan potez u zajedničkoj analizi, Maestro bi uskliknuo:
„Miša, ti si genije!“
Na to bi Miša, u maniru koketnog glumca, mahnuo rukom i odvratio:
„Znam, znam!“
Ta scena, ponavljana više puta pred publikom i novinarima, stvorila je sliku Maestra kao nekakvog laskavca i zabavljača, kakav on nikada nije bio, i potisnula u drugi plan njihov ozbiljan, studiozan zajednički rad.
Čak se i u Ivkovljevoj šali iz tog vremena čula jeka te slike:
„Znate li kako Koblenc trenira Talja? Čitav dan mu ponavlja jedno te isto – ‘Miša, ti si genije!’“
Maestro je na takve stvari obično odmahivao rukom, ali bi ponekad, kad bi ga nešto zaista pogodilo, ipak ušao u polemiku s novinarima, zaboravljajući mudru Dizraelijevu maksimu:
„Never complain, never explain“ –
„Nikada se ne žali, nikada ne objašnjavaj.“
U porodici Talj su Koblenca ponekad zvali „Alik-nije-budala“ — riječi koje je mali, petogodišnji Taljev sin čuo od odraslih i zatim ponovio u prisustvu samog Maestra.
Mnogi su u Koblencu vidjeli lukavog srećnika, čovjeka koji je, eto, „izvukao dobitni broj na lutriji“, ne shvatajući da su, u neku ruku, i on i Miša izvukli jedan zajednički broj.
Kako su Taljevi uspjesi rasli, a naročito nakon što je sa samo dvadeset tri godine postao svjetski šampion, pojedini su na njega počeli gledati kao na čarobnjaka koji može bilo koju poziciju pretvoriti u pobjedu pomoću neke magične kombinacije.
Takva predstava o šahu savršeno se uklapala u pitanje koje mi je jednom postavio Andrej Sedih, urednik njujorškog lista Novo rusko slovo:
„Sjećam se, u Parizu 1924. godine, na Svjetskoj izložbi, jedan mladić je tako vješto igrao dame — pusti četiri, a uzme devet; da li je tako nešto moguće u šahu?“
Na to sam morao da odgovorim:
„Pa… ako se dobro promisli…“
Od trenutka njihovog najvećeg trijumfa — osvajanja svjetske titule, odnos između Talja i Koblenca počeo se mijenjati, ponekad i naglo.
Sam sam više puta bio svjedok, krajem šezdesetih, kako Maestro prekorava Mišu zbog nečeg — i, treba priznati, gotovo uvijek s pravom.
Na to bi Talj obično odgovorio šalom ili bi jednostavno zapalio novu cigaretu.
Ozbiljni razgovori u prisustvu drugih bili su nemogući.
U takvim prilikama Miša bi znao iznenada da upita, recimo:
„Maestro, a kako je, zapravo, počeo građanski rat u Španiji?“
Zatečen pitanjem, Maestro bi pokušavao da se izvuče:
„Ali, pa ja sam ti to već pričao.“
„Ne sjećam se“, lukavo bi se pravdao Miša, „a Gena, eto, uopšte ne zna.“
„Dobro, dobro“, pokorno bi pristao Maestro. „Bilo je to 1936. godine.
Već sam pola godine živio u Španiji… Ah, kakav je to život bio!“
Ovdje bi Maestro duboko uzdahnuo.
„Banderilje, kastanjete i gole mahe?“ — pokušavao bi da ga prekine Miša.
„Već sam prilično dobro govorio španski i igrao na raznim malim turnirima“, nastavljao bi Maestro, ne skrećući sa priče, „a u julu sam se našao u Barseloni, gdje je trebalo da se održi međunarodni turnir.
Sjećam se, svi su već bili stigli, osim Alatorceva, čiji se dolazak još očekivao.
Uveče smo svi sjedili za velikim stolom u restoranu…“
„Uz čašu kefira?“ — ubacio bi se Miša.
„Poslije večere neko je donio satove, igrali smo blic, pili vino…“
„Aha“, opet bi dobacio Miša.
„…i zadržali se do kasno u noć“, nastavljao je Maestro, potpuno ga ignorišući.
„I odjednom, pred zoru, kad smo već htjeli da krenemo, odjeknula je takva pucnjava, takva pucnjava!“
„I? Šta je to bilo?“ — pomagao bi Miša, iako je priču već mnogo puta čuo.
„Tako je počeo građanski rat u Španiji“, završavao bi Maestro svojim uštimanim glasom, igrajući dodijeljenu mu ulogu.
Dobro je znao da, ako on i Talj nisu sami, niti ozbiljan razgovor, niti ozbiljna analiza — ne mogu uspjeti.
Naravno, nijanse njihovog odnosa uveliko je određivala zemlja koja je stvorila svoja posebna pravila igre. Bilo je svega.
Ali u suštini, ta dva čovjeka, koji su se poznavali gotovo cijeli život, ništa nije moglo razdvojiti.
Koblenc je za Talja uvijek ostao voljeni Maestro, a Talj za njega — njegov Mišenjka, od trenutka kada su se prvi put sreli, 1948. godine, pa sve do posljednjih trenutaka u junu 1992.,
kada je Maestro pokušao, ali nije uspio, zbog navrlih suza, izgovoriti posljednje riječi oproštaja na Taljevoj sahrani.
Rad sa Taljem, međutim, nije iscrpljivao djelatnost Maestra.
On je volio šah u svim njegovim oblicima:
učestvovao je u osnivanju veoma popularnog časopisa „Šahe“ na latvijskom i ruskom jeziku, bio trener reprezentacije Latvije, direktor republičkog šahovskog kluba, a da i ne govorimo o brojnim knjigama koje je napisao.
(Nastaviće se)