
2010.g.
A već uskoro predstojao je novi šampionat SSSR-a. Bio sam raspoložen da potvrdim svoj prethodni uspjeh, ali ovoga puta ništa mi nije polazilo za rukom. Učešće na turniru nije se pretvorilo u mučnu borbu za opstanak, kao što je bilo 1969. godine, ali nije bilo ni one lakoće i poletnosti koja je pratila prošlogodišnji uspjeh. Svaki neuspjeh ima svoje razloge. Kao i pobjeda, naravno, ali sopstveni uspjeh sam češće bio sklon smatrati zasluženom zakonitošću, dok su neuspjesi tjerali na preispitivanje odnosa prema igri i životu.
U mojoj dugoj turnirskoj praksi nije jednom bilo situacija kada bi uspjeh na nekom takmičenju sledeće godine zamijenio neuspjeh, iako su i karakter turnira, i mjesto odigravanja, i sastav učesnika bili otprilike isti. Posebno se dobro ova zakonitost vidi na primjeru prvih liga. Ove turnire sam i osvajao, i ne jednom se uspješno kvalifikovao u višu ligu, ali sam i propadao takođe nebrojeno puta. Uspjehu nakon neuspjeha uvijek se nalazilo objašnjenje koje je milovalo sujetu: urađen je veliki posao i dao je zaslužene plodove. Obrnuti slijed obično je izazivao osjećaj nepravde i neku dječiju uvrijeđenost.
Od neuspjeha u sportu (a profesionalni šah, naravno, jeste sport) niko nije zaštićen, ali amplituda karijere u velikoj mjeri zavisi od karaktera. Takozvana pravilna igra u skladu sa zahtjevima pozicije podrazumijeva i ravniju liniju sportske sudbine. Ja sam, međutim, bio više orijentisan na rezultat — otuda i oscilacije.
Sačuvani utisci o lenjingradskom šampionatu uglavnom su slabo povezani sa šahom — brižna memorija umješno je poradila s fajlovima. Nešto manje izblijedjeli ostali su dani odmora. Kao što sam već pričao, u ovakvim turnirima bilo ih je napretek. Upravo tom prilikom postao sam stalni posjetilac BDT-a — čuvenog pozorišta Georgija Aleksandroviča Tovstonogova. Nabaviti ulaznice za te predstave bila je ozbiljna muka, ali za Alika Baha već tada nije postojalo ništa nemoguće.
Sjećam se i dana odmora za koji su za učesnike bile planirane dvije ekskurzije odjednom: u mesnu industriju imena Kirova i u neki, čini mi se bezimeni, liker-vodka zavod. Velemajstori i majstori našli su se pred nezgodnom dilemom: oba događaja bila su zakazana u isto vrijeme. Ipak, poznavajući atmosferu turnira onih godina, može se pretpostaviti da ljudi nisu patili od nesanice zbog teškog izbora — i zato što je kod većine noć prije slobodnog dana uobičajeno bila posvećena kartaškim bitkama. Kako god bilo, jedan od autobusa bio je pun. Ljubitelj mesnih delikatesa — autor ovih redova — našao se u gromoglasnoj samoći. Voziti jednog čovjeka na prijem bilo je prosto neprilično, i već sam počeo da žalim zbog svog nesvakidašnjeg izbora. Srećom, društvo mi je pravio zakašnjeli Karpov.
Neću dugo pričati o finesama pripreme sirokopčene balyke ili moskovske kobasice — nekako su se loše zadržale u sjećanju. Ali postavljen sto i danas mi stoji pred očima. Vremena tada u zemlji još nisu bila najgladnija, ali je mesna industrija radila isključivo za potrebe Politbiroa i vlade, tako da su imali šta pokazati kao uzorke svoje produkcije. Karpov — kao izjelica — mnogo je zaostajao za Karpovim šahistom, pa sam morao da “radim” i za njega, kao i za čitav turnir koji smo predstavljali. Usput, i liker-vodka proizvodi na stolu bili su dostojno zastupljeni…
PRAVI VELEMAJSTOR
Održan krajem 1971. godine Memorijal Aljehina predstavljao je, u suštini, smotru sovjetske šahovske garde svih generacija. U određenoj mjeri ovaj turnir trebalo je da odgovori na pitanje da li je mlado pokoljenje spremno da ravnopravno konkuriše već priznatim velikanima. Pored svjetskog prvaka Spaskog, bivših šampiona Petrosjana, Talja i Smislova, te ničim manje slavnih Korčnoja, Bronštajna i Štejna, tamo su bili pušteni i Karpov, Balašov, svježe okrunjeni šampion države Savon i ja. Strano predstavništvo, naravno, po zvjezdanoj jačini nije moglo parirati domaćinima, ali je takođe bilo vrlo dostojno.
Za mene je neuspješan nastup na posljednjem državnom prvenstvu, kao što se već više puta dešavalo, odigrao dobru ulogu. Shvatio sam — koristeći se meni sve bližom armijskom frazeologijom — da ambicije treba da odgovaraju spremnosti. Bilo je sasvim jasno da previše častoljubivi planovi, uz nedovoljnu šahovsku spremu za takav nivo, mogu da vode samo u katastrofu. Zato je zadatak–minimum postao ispunjavanje norme za velemajstorsku titulu.
Međutim, tokom turnira ispostavilo se da „glava dobro radi“, pa su i sportski ciljevi morali biti korigovani. Uspio sam da prođem čitavu distancu bez poraza i da podijelim 4–5. mjesto s Petrosjanom. A simboličan „dvoboj generacija“ mogao se smatrati završenim neriješeno: pobjedu su podijelili sve jači Karpov i Štejn, a treći je bio Smislov. Usput, Leonid Štejn, za koga je ova pobjeda postala jedna od najznačajnijih u njegovoj kratkoj šahovskoj biografiji, odabrao je sličnu, suzdržanu turnirsku taktiku kao i ja. I u njegovom slučaju rezultat je nadmašio i najsmjelija očekivanja.
Velemajstorska norma bila je premašena za čitava dva poena, ali se na putu ka željenoj tituli pojavila nova prepreka — opet u liku FIDE. Upravo nedugo prije toga uveden je Elo sistem, tabela normi je prerađena u skladu s rejtinzima, pa je i dostignuće na Memorijalu priznato samo kao jedan od dva potrebna velemajstorska bal(a). Ali to nimalo nije pokvarilo raspoloženje zbog uspješnog završetka godine.
U istoj godini desio se i moj trenerski debi, ne računajući poludječije iskustvo o kojem sam ranije govorio. Ovoga puta utisci nisu bili tako ružičasti.
Bio sam određen da pomažem u četvrtfinalnom meču kandidata Efimu Gelleru, svom bivšem (u to vrijeme već se preselio u Moskvu) zemljaku i klupskom drugu iz armijskog kluba. Zapravo, angažovan sam bio po klupskom principu — glavni trener i zvanični sekundant bio je dugogodišnji prijatelj Efima Petroviča, Eduard Gufeld. Saradnja se nije ostvarila: Edika nisam naročito volio — i on sam, i njegove preporuke činili su mi se suviše površnim za uspješnu borbu protiv Viktora Korčnoja.
(Nastaviće se)