Moskva 2003.
„Uđi, uđi,“ pozivao bi Maestro, širom otvarajući vrata direktorske kancelarije, „smjesti se…“
„Šta ste to okačili, Maestro? Zar vam nije dovoljno natpisa na ulazu, pa ste sad i ovdje morali da ga postavite?“ – rekao bih, pogledom pokazujući na reljef Lenjinove glave, vješto izrađen u drvetu, koji je visio iznad njegovog naslonjača. Treba priznati – bio je vrlo dobro urađen.
Maestru su se dopadale moje primjedbe; na njegovom bi se licu pojavljivao lukav osmijeh, ali bi, iako smo u kancelariji bili samo nas dvojica, uzdahnuo s lažnim prijekorom:
„Šta ćeš, jedno ti mogu reći – pravi lenjingradski šljam.“Zatim bi odmah promijenio temu:
„Genja, šta radiš večeras?“
Uvijek me tako zvao, meko izgovarajući posljednji samoglasnik, što je imenu davalo gotovo nježan ton.
„Ah, s Mišom u restoran? Originalno, originalno, čovjek bi pomislio da ste juče bili u biblioteci.“
I Maestro bi zatresao glavom s teškim uzdahom…
Tada mu je bilo pedeset dvije godine, i izgledao je veoma otmjeno: viši od prosjeka, skladne figure, možda tek malo puniji, ali uvijek uredan, u odijelu i s kravatom. Krupno lice, visoko čelo, unazad začešljana kosa s blagom sijedom, izražen nos s vidljivom grbom, pune usne – podsjećao je na neko rijetko, plemenito stvorenje. Osmijeh, koji mu se često pojavljivao na licu, potpuno bi ga preobražavao.
Lukavost, skrivena u njegovim široko razmaknutim očima, polako bi obuzimala cijelo lice, i Maestro bi se pretvarao u đaka njemačke Riške gimnazije – Alika Koblenca.
Rođen je u Rigi, 3. septembra 1916. godine, u imućnoj jevrejskoj porodici. Kod kuće su govorili jidiš, ali je Koblenc dobio klasično obrazovanje, pa mu je njemački bio najjači jezik. Otac, drvoprerađivač, naravno je želio da sin, po završetku gimnazije, nastavi školovanje, a zatim, ko zna, proširi porodični posao.
Ali Alik je već imao drugačije planove: sa dvanaest godina slučajno je na porodičnoj polici s knjigama otkrio šahovski priručnik Dufrênea.
Naravno, kada je odlučio da život posveti šahu, otac se tome usprotivio.
„Ispričao mi je tada o nevoljama svog poznanika, drvnog trgovca Isaje Nimcoviča, s kojim se ranije sretao na Rigskoj berzi,“ sjećao se kasnije Maestro. „Njegov sin Aron dane je provodio u berzanskom kafeu, igrajući šah s amaterima za opkladu. Isaja je poslao sina na studije u Cirih, ali je ovaj napustio fakultet i izabrao put šahovskog profesionalca. Otac je slušao kako mu kolege, želeći da ga bocnu, govore: ‘Šta se to desilo, gospodine Nimcoviču, da se u tako uglednoj porodici pojavio jedan beskućnik?’“
Zaista, odluka mladog Koblenca da napusti sigurni put i postane šahovski profesionalac bila je podjednako rizična kao i danas.
Pred kraj života Maestro je pisao:
„Pamte se prepreke koje se uvijek ispriječe na putu entuzijaste, upozoravajući glasovi bližnjih – ne lebdi u oblacima – i, naravno, savjeti da izabereš ‘ozbiljan’ životni put. ‘Mladiću, namjeravate li vi da cijeli život posvetite šahu?’ – pitao me Milan Vidmar na Olimpijadi u Varšavi. Kad je dobio moj munjevito izgovoren potvrdan odgovor, pogledao me zamišljeno i rekao: ‘Pa, vidjećemo…’“
U osnovi Koblencove odluke da skrene s utabanog puta i sam kroji svoju sudbinu ležala je ljubav prema šahu – prema samom procesu igre. Ali ne samo to. Svoju prvu šahovsku knjigu na latvijskom jeziku počeo je da piše kada mu je bilo devetnaest godina; nad posljednjom knjigom, mnogo godina kasnije, zatekla ga je smrt.
Ta odluka značila je i nešto više: nezavisnost i slobodu, mogućnost da iz male Latvije putuje po raznim zemljama Evrope. U avgustu 1935. godine Koblenc je stajao pred izborom – da li da igra na turniru u Helsinkiju ili da ode kao dopisnik za riške novine u Amsterdam, da izvještava o meču između Aljehina i Evea. Nije se dugo dvoumio – izabrao je Holandiju, i to je u mnogome odredilo njegovu dalju sudbinu: ne samo da je igrao na turnirima, već je i pisao o šahu.
Latvija je tada bila nezavisna država, i šahistu i šahovskog novinara Koblenca mogli su vidjeti ne samo u Amsterdamu, već i u Hestingsu, Londonu, Madridu i Milanu. Nije ni potrebno govoriti koliko mu je poznavanje mnogih jezika olakšavalo i činilo ta česta putovanja prijatnijim. Lično je viđao i razgovarao s Mizesom, Tartakoverom, Kapablankom, Špilmánom, Eveom, a bio je dobro poznat i više puta je intervjuisao Laskera.
Njegova mladost – ona koju nazivamo najboljim razdobljem života (vjerovatno zato što tada o tome uopšte ne razmišljamo) – bila je zaista ispunjena susretima s izuzetnim ljudima. Dugo je boravio u Španiji, a 1939. godine proveo je više od pola godine u Londonu, danima sjedeći u šahovskom kafeu „Gambit“ u ulici Kenon strit.
Igranje za opkladu, neprospavane noći, nesiguran način života – ali zato voljena igra, sloboda, i budućnost o kojoj ne razmišljaš, koja izgleda kao da nema kraja.
Mnogo godina kasnije, možda jedini od svih ljudi koje sam poznavao u Sovjetskom Savezu, Maestro nikada nije govorio o strancima u trećem licu množine – jer je u svom ranijem životu i sam bio jedan od njih.
Mislim da se time može objasniti i naizgled čudno hobi Paula Keresa. On je, naime, znao napamet vremena polazaka, brojeve letova, nazive kompanija i mogućnosti presjedanja aviona koji su letjeli iz Londona u Madrid, iz Amsterdama u Pariz ili, recimo, iz Stokholma u Berlin.
Da li je to bila samo igra pamćenja, upakovana u neobičan oblik? Čini mi se da su mu ti nazivi bili uspomena ne toliko na mladost, koliko na doba kada su ta mjesta u Evropi bila dostupna prostim kretanjem kroz prostor – onim kretanjem koje mu je postalo nedostižno otkako je Estonija postala jedna od republika SSSR-a.
Godine 1940. u Latviju su ušle sovjetske trupe, a godinu kasnije zemlju je okupirala Njemačka. Koblenc je uspio da pobjegne na istok, ali su njegova majka i sestre poginule u riškom getu…
Mark Tajmanov se s njim upoznao 1943. godine na brodu koji je plovio iz Krasnovodska za Baku:
„Koblenc – u nekakvim nevjerovatnim dokoljenicama, s šeširom borsalino, s latvijskim pasošem na kojem se šepurio grb vrlo sličan svastici – bio je prava slika i prilika slikovitog avanturiste. Ali, bilo je ratno vrijeme, i mogao je imati mnogo neprilika.“
(Nastaviće se)