Moskva 2003.
MAESTRO
Krajem pedesetih godina počela je era Mihaila Talja: najprije pobjede na prvenstvima Sovjetskog Saveza 1957. i 1958. godine, zatim na međuzonskom turniru, turniru kandidata i, najzad, trijumf nad Botvinikom u meču za svjetsku titulu 1960. godine. Stalni trener Talja i njegov sekundant na svim tim takmičenjima bio je Aleksandar Koblenc.
Aleksandar Koblenc (dolje); Jakov Neištdadt, Petrosjan i Talj (slika iznad)
Prvi put sam ga vidio ranog proljeća 1968. godine, kada sam stigao u Rigu na Taljev poziv da mu pomognem u pripremi za četvrtfinalni meč sa Gligorićem. Poslije toga sam u Rigu dolazio više puta i svaki put sam se, naravno, viđao s Koblencem. Zvanično je on tada još bio Mišin trener, iako je od Taljevog vrhunca 1960. prošlo već osam godina, a odnosi između njih više nisu bili tako bezbrižni.
Moj dolazak Koblenc je dočekao s određenom sumnjom. Vjerovatno ga je smatrao još jednim od Mišinih hirova, koji mu je i inače u posljednje vrijeme izmakao kontroli. Nekoliko godina koje je Talj proveo u Moskvi nakon revanš-meča s Botvinikom nisu prošle bez posljedica: užasno je mnogo pio, pušio po nekoliko paklica dnevno, imao stalno neku novu djevojku, a tu je bio i onaj sumnjivi kamen u bubregu zbog kojeg je često morala dolaziti hitna pomoć i davati mu injekciju morfijuma. I sada se pojavio neki nepoznati mladi majstor iz Lenjingrada. Ukratko, učenik više uopšte nije slušao svog starog trenera, koji je s njim počeo da radi još kad je Miša imao samo dvanaest godina.
Uskoro, međutim, kada smo se bolje upoznali, Koblenc je shvatio da nemam nikakvu namjeru da se postavim između njega i Talja, i među nama su se jednom zauvijek uspostavili topli, prijateljski odnosi.
Miša ga je uvijek zvao – Maestro, pa sam ga tako ubrzo i ja počeo nazivati. Maestro bi obično dolazio kod Miše kući, gdje smo radili, oko tri sata poslijepodne. Pitao bi šta smo tog dana proučavali, ponekad bi i sam učestvovao u analizi, ali češće bi njegovo pojavljivanje značilo prelazak na partije blica „na ispadanje“. To je, naravno, bio eufemizam, jer smo se u ogromnoj većini slučajeva mijenjali – ja i Koblenc.
„Zar nije zanimljiv potez, Maestro?“ – pitao bi Miša, praveći neki neobičan manevar u otvaranju i lukavo me gledajući.
„Zanimljiv, zanimljiv“, odgovarao bi Maestro, osjećajući neku zamku, ali ne shvatajući u čemu je.
Njegov maternji jezik bio je njemački, iako je ruski govorio veoma dobro, samo s blagim akcentom. Povremene greške u riječima bile su one koje su imale sličan oblik u njemačkom jeziku, što, kao što je poznato, upravo zbog te spoljašnje sličnosti stvara posebnu poteškoću. Ponekad bi upitao: „Molim?“, što je doslovan prevod s njemačkog „Bitte?“, izraz koji nikada ne bi upotrijebio izvorni govornik ruskog jezika.
„Same, cure, znate čime mamite“, govorio bi Miša, vedro žrtvujući konja na g7.
Ako bi mu ponestalo resursa za napad, promrmljao bi, pogledavajući ka zastavici koja se na Maestrovom satu počela dizati:
„Ništa strašno, sad ćemo mu napraviti zavaljnuk.“
„Čekaj, čekaj, sad ću ja tebi napraviti savaljnju!“ – uzvraćao bi Maestro, s posebnom energijom praveći poteze koji su mu se činili najjačim.
Ako bi, ipak, kazaljka na njegovom satu pala, Miša bi svojim poprilično velikim noktom na malom prstu kucnuo po staklu Maestrovog sata ili bi svečano objavio:
„Pokojnika smo lično poznavali!“
Istovremeno bi lagano protresao dlanove gore–dolje, kao da otresa prašinu. Maestro je razumio da bi ljutnja bila besmislena, pa bi samo raširio ruke i, okrenuvši se prema meni, s osmijehom rekao:
„Eh, šta ćeš s njim…“
Poslije partije ponekad bi pokušavao da razgovor usmjeri na ozbiljnije teme:
„Mišenjka, juče su mi opet zvali iz Sportskog komiteta i pitali kad ćeš ti…“
„Znam, znam,“ odgovarao bi Miša, „svratiću sigurno sljedeće sedmice.“
„Da, ali to si rekao i prošle sedmice.“
„Evo, ovih dana ću svakako doći, ali pogledajte vi bolje kakvu smo danas divnu ideju pronašli u španskoj partiji!“
Ponekad bismo Maestro i ja odlazili zajedno. Od Ulice Gorkog, gdje je Miša stanovao, skretali bismo u Lāčplesisovu, a zatim desno u Lenjinovu ulicu, koja se za vrijeme rata, naravno, zvala Adolf Hitlerštrase, a danas, odbacivši oba imena, pokušava da se ustali u svom starom – Ulica Slobode.
Govor je uglavnom vodio Maestro. Najčešće se žalio na Mišu – na njegov način života, nepraktičnost, bezbrižnost, razbarušenost. Ipak, ubrzo bi prešao na tekuće brige – a njih je bilo mnogo. Energija je u njemu uvijek ključala, i planova je imao napretek: priprema za tradicionalni meč s Litvanijom i Estonijom, nagovoriti Mišu da redovno radi s mladima, prije svega s talentovanim Vitolinšem, prirediti rukopis nove knjige na latvijskom jeziku, srediti preko Moskve ugovor o prevodu druge knjige na španski.
A tu su bile i mnoge svakodnevne obaveze: završiti popravku kluba, pokrenuti proizvodnju šahovske opreme i magnetnih šahova, iznajmiti mali autobus za putovanja u susjednu Litvaniju, gdje su cijene namirnica mnogo niže nego u Rigi.
Njegova smeđa, fino izrađena kožna aktovka, koja ga nikad nije napuštala, ritmično se ljuljala u skladu s njegovim elastičnim korakom. Na ulici su ga često pozdravljali – Maestro je bio poznata figura u Rigi, i s pravom: trener nacionalnog heroja.
Kada bismo stigli do raskrsnice, Maestro bi predlagao:
„Možda svratiš do mene na minutak?“
Šahovski klub u samom centru Rige bio je njegov poseban ponos. Penjali bismo se na treći sprat; u klubu se još osjećao miris svježe farbe, ali se duž zida već prostirao transparent:
„Šah je gimnastika uma. V. I. Lenjin.“
Taj se slogan u to vrijeme mogao vidjeti u gotovo svakom šahovskom klubu, iako se slična izreka ne može pronaći ni u potpunom izdanju Lenjinovih sabranih djela. Nije ni čudo: izmislio ju je poznati šahovski radnik Jakov Gerasimovič Rohlin, koji je preminuo nekoliko godina ranije.
Pošto je Lenjin zaista volio šah, igrao ga u sibirskom progonstvu i u godinama emigracije, niko se nije potrudio da provjeri autentičnost citata. Kako god, pronalazak je bio sjajan – zvučalo je vrlo „lenjinovski“ i uveliko je doprinijelo razvoju šaha u zemlji.
(Nastaviće se)