Genna Sosonko: Moja svjedočenja (54.nastavak)

Moskva 2003.

Jednom sam prisustvovao analizi pozicije prekinute partije. Oni su već deset godina bili zajedno i razumjeli su se na pola riječi, ali su se i u životnom smislu uskladili, kao supružnici nakon deset godina zajedničkog života. Kad sam tada u Bad-Lauerbergu svratio kod malo prehlađenog Furmana, zatekao sam kod njega Karpova.

— Semen Abramovič je kod nas — govorio je, gledajući u daljinu — prvo će da popije toplog čaja s medom, pa izađe na ulicu na vjetar, a sada se žali da se prehladio. Bilo bi čudno da se nije prehladio.

— Prvo, nisam odmah izašao, malo sam sačekao, drugo, Tolja, ja sam stavio vuneni šal — branio se Furman.

— On misli da se zaštitio ako je stavio vuneni šal — nastavio je Tolja, a ja sam opet pitao sebe ko je od njih dvoje zapravo stariji.

To će biti njegov posljednji turnir i posljednji put kad sam ga vidio.

Alla Furman: „Možda da nije bilo te nervoze, neprospavanih noći, da je više pazio na sebe, da nije tako očajno pušio, sve bi moglo biti drugačije. Živio je kao da ga smrt ne dotiče, ne dopuštajući nikakve razgovore o bolestima, šta se smije, šta ne smije. Radio je sve što je želio.“

Bez svijesti, Sema je živio slijedeći Ničeovo pravilo, koji je smatrao da je tajna izvlačenja najvećeg zadovoljstva iz života jednostavna: živjeti s najvećim rizikom za sam život, živjeti na ivici ponora.

Anatolij Karpov: „Tri nedjelje prije smrti bio sam kod njega u Mečnikovskoj bolnici. On se šalio, smijao se, pravio planove za meč s Korčnojem, koja otvaranja igrati, kako i šta… Tad nije znao da je beznadežno bolestan, a iskreno, ni ja nisam znao.“

Semen Abramovič Furman umro je 16. marta 1978. godine. Iako život nije bio dug, meni se čini da je bio uspješan. Prilagođen stari frakijski običaj: nakon svakog srećno provedenog dana stavi bijeli kamen, a nakon nesrećnog crni, a nakon smrti prebroji koji je rezultat — dao bi očigledan ishod. Bijela boja, koju je toliko volio u šahu, jasno bi prevladavala.

Meč Karpov — Korčnoj počeo je nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. Bez sumnje, Furman je, boraveći u Beogradu na finalnom meču kandidata i videvši izbliza moćnu igru Korčnoja, shvatao da neće biti lak meč. Kako bi se osjećao kada bi na Korčnoja u Bagiju, osim stvarne i ogromne snage protivnika, pala sva moć državnog aparata, dijelom kojeg bi on prije ili kasnije morao postati?

Ljubitelj informacija, sigurno je znao da je u januaru 1978. četrnaestogodišnji dječak iz Bakua pobijedio svoju prvu partiju života protiv velemajstora i svoj prvi turnir za odrasle u Minsku. Ali nije mogao znati da će taj dječak za sedam godina oduzeti njegovom učeniku titulu šampiona i petnaest godina samostalno vladati šahovskim kraljevstvom.

Kako bi on reagovao na današnji šah, koji je toliko različit od onog koji je sam igrao? Šah u kojem se pojavilo toliko noviteta, kojih nije bilo dok je on bio živ, i kojem je uskoro dodata brzina koja kažnjava neodlučnost, ali i razmišljanje u potrazi za najboljim potezom. Šah koji je dobio ogromnu podršku računara, ali je u njemu pronašao i moćnog i nemilosrdnog protivnika, koji ne prašta trenutak opuštanja ili gubitak koncentracije. Šah u kojem pojmovi kao što su priprema, analiza, pa čak i sam proces igre imaju potpuno drugačije značenje nego u njegovo vrijeme.

Koji bi savjet sada dao Karpovu? Da pokuša da izbjegava vremenske probleme? Da manje troši vrijeme na otvaranja, zbog čega je Sema često prigovarao svom učeniku čak i u najboljim godinama? Da poveća broj treninga i više vjeruje računarima? Ili bi jednostavno ponovio riječi poljskog majstora Pšepiorke: „Zašto igram lošije? Zato što starim. Mladima, u arenu!“

Jul 1999.

(Nastaviće se)