2010.g.
ROMANSA NA FRONTU
Neočekivano se pojavio otac. Tajna o njemu odavno više nije mučila Vovu: preturajući jednom po fioci s papirima, otkrio je službene odgovore na mamine upite. Suvim, službenim jezikom u njima se saopštavalo: otac mu je živ i zdrav, što je potvrđivano periodičnim proširivanjem njegove nove porodice. Ukupno su se Vovi pojavila tri polubrata. Odgovori su stizali iz raznih mjesta — iz nepoznatih razloga otac je mijenjao gradove, neumoljivo se udaljavajući od Odese. Posljednje obavještenje stiglo je gotovo s kineske granice.
Vovini roditelji upoznali su se u bolnici za vrijeme rata. Otac je tamo ležao s teškom ranom, a mama se zadesila kao njegov ljekar. Oboje su imali porodice koje su ostale u pozadini. Tako da je to bila tipična romansa na frontu, kakvih se u ratu događalo bezbroj. Ali za mamu je taj susret postao velika i jedina ljubav u životu. Šta se desilo među njima poslije Vovinog rođenja, ostalo mi je nejasno. Mama se s novorođenčetom vratila u Odesu, a otac je ostao u dalekom garnizonu. Ni baka, ni brojna rodbina, iz razumljivih razloga, nisu voljeli pridošlicu. Vova se sjećao priče tetke — kad je veo tajne s njegovog porijekla već bio skinut — o očevoj navici da pred večeru popije čašu votke. Pri tom je njeno lice istovremeno izražavalo oduševljenje i užas. Za oficira–frontovca to je bila obična navika, a za nju, kao i za ostatak porodice, nešto nevjerovatno. U mom sjećanju javljaju se neke muške sjenke — mamu su pokušavali upoznati s drugima i nekako urediti njen život. Ali od tih dobrih namjera nije bilo ništa — ostala je sama, ne računajući, naravno, sina koji je brzo rastao i udaljavao se.
I eto, otac se opet pojavio u njihovom životu — najprije u debeloj koverti sa mutno poznatom povratnom adresom, zatim pozivom na telefonsku centralu, a potom se na njih sručio talas pisama, telegrama i telefonskih razgovora. Šta je bilo napisano u tim dugim više stranica, jedva čitljivim pismima, a još više šta se krilo između redova, meni nije dato da ustanovim. Postepeno se počeo nazirati smisao tog silovitog pritiska.
Otac se, najzad, našao slobodan — žena mu je umrla — i ukazala se mogućnost da ispravi tragičnu grešku učinjenu u dalekoj prošlosti.
U početku se sve što se događalo činilo kao buncanje, a pisma kao da stižu s druge planete.
A zaista su stizala izdaleka — iz provincijskog grada Rajčičinska, izgubljenog na krajnjem istoku neizmjerne zemlje.
Pritisak nije prestajao: pisma su stizala gotovo svakodnevno, i mama je počela da popušta pred neumornim pritiskom.
Naravno, svi bližnji bili su protiv. Ne govorivši o starim antipatijama, razlozi za ovo novo–staro osjećanje bili su im isuviše očigledni.
Troje klinaca, od kojih je najstariji bio svega dvije godine mlađi od Vove, Tmutarakanj sa kojima su trebali da žive — daleko od rođaka i prijatelja — činili su se kao toliko neoborivi argumenti da o tome nije ni trebalo raspravljati. Ali mama se kolebala…
Prvi sam ja progovorio o mogućnosti dalekog putovanja. Videći kako se muči, shvatio sam, tačnije naslutio (kakvom se to razumijevanju kod četrnaestogodišnjeg tinejdžera može ozbiljno govoriti), da postoje osjećanja i sile meni nepoznate. Pred kojima ustupaju uobičajene okolnosti i svemudro životno iskustvo.
Već odavno sam postao mamin glavni savjetnik, i ta ozbiljna podrška je, na kraju, sve odlučila.
Uz moje najtješnje učešće bio je razrađen plan operacije.
Mama leti sama — u izvidnicu. Vova ostaje u Odesi do kraja školske godine i pridružuje se svojoj novoj porodici ako se sve povoljno posloži, naravno, tokom ljeta. Tako je i dogovoreno, i već u novembru čitava porodica je ispraćala mamu u njenu neizvjesnu budućnost.
Neizrečena, kako se danas kaže, ostala je jedna sitnica: ja sam čvrsto odlučio da s njima živjeti neću. Ni pod kakvim okolnostima.
Do ljeta je ostajalo mnogo vremena, a život je tekao svojim tokom.
Vova je neočekivano postao umjetnik. Nikada nije ni pomišljao na tako nešto, pored toga, još nedavno mu je scenska karijera bila strogo zabranjena. Već sam rekao da je u ranom djetinjstvu Vovik imao ozbiljne probleme s govorom. S vremenom su nestali, ostavivši uspomenu u vidu šuškavosti u govoru, po mišljenju okoline sasvim simpatične i negdje čak aristokratske. Tako da se krug mogućih uloga sužavao na sve one izmučene buržuje i vođu svjetskog proletarijata, pri čemu je ovaj drugi ulazio u ozbiljnu ideološku kontradikciju s prvim.
Ali o sceni, ponavljam, Vova nije ni razmišljao, a na odlazak kod logopeda podstakla su ga druga razmišljanja, mnogo prizemnija.
Možda ova priča i ne bi zasluživala poseban pomen, da put do uspjeha u toj uskoj i specifičnoj oblasti nije ponavljao, a u nečemu i najavljivao, njegov put u šahu.
Dakle, počeo je živahno i sa velikim entuzijazmom. Nastavnica ga je hvalila i činilo se da je zacrtani cilj već sasvim blizu. Ali željeno „r“ nikako se nije dalo, želja da ga savlada izgubila je oštrinu, a uopšte, svuda okolo bilo je toliko iskušenja pored obaveznih posjeta ljekaru. Tako je Vova ohladio prema tom rutinskom zanimanju i čak je razmišljao da ga sasvim napusti. Međutim, došavši još jednom na pregled, bio je prinuđen da čeka svoj red duže nego inače. To se pokazalo kao idealna prilika, budući da se već odavno nije pripremao za časove, pa je sada odlučio da nadoknadi propušteno.
(Nastaviće se)