Moskva 2003.
Tad mu je bilo sedamdeset tri godine, godine koje, što i da se kaže, više nagovještava razmišljanje o prolaznosti svega zemaljskog nego pokazivanje finese gambita Šara–Genninga. Ali jednostavno nije mogao da ostavi posao kojem je posvetio čitav život, slobodno vrijeme mu je moglo postati opasno, i teško da bi mogao da pronađe mir u praznini.
Aleksandar Kentler, koji je rukovodio šahovskom školom univerziteta gdje je Zak počeo da radi kao trener, sjeća se da je i tamo Vladimir Grigorjevič volio da analizira pozicije sa narušenim materijalnim balansom, i tamo je pokazivao svoja otvaranja, ponekad i ponavljajući se, ali je uvijek to radio sa zadovoljstvom. U početku je radio tri dana nedjeljno, zatim dva, pa samo jedan… Treba li govoriti da nikada nije zakasnio ni na minut. Nije uvijek sve išlo dobro na tabli, ali mnogima je ostao neki „trag“ u životu, makar i isprekidan.
Tokom tog perioda napisao je nekoliko knjiga koje su poučne za svakog trenera. Ali postoje i odlomci kroz koje proviruje tuga, otvorena ili skrivena. Radi se o problemu koji mu je bio lično bolan. Formulisao ga je ovako: „Mogu li treneri uspješno nastaviti rad sa svojim učenicima kada njihova praktična snaga počne da zaostaje za majstorstvom učenika?“ Taj problem nadilazi šah i sport uopšte: da li trener uvijek mora da nadmaši učenika ili, naprotiv, to može biti prepreka, jer ljudi kojima najveća dostignuća djeluju jednostavno i prirodno ne mogu da razumiju zašto zamisao, manevar ili potez, očigledni njima, mogu predstavljati izvor poteškoća za druge. Ovaj problem ima i drugi aspekt: granice i stepen zahvalnosti učenika svom učitelju. Ali ako, na primjer, u muzici profesija dječijeg pedagoga ima dugu tradiciju, u šahu pojam „dječiji trener“ pojavio se prvi put u Sovjetskom Savezu tridesetih godina i široko se proširio tek poslije rata. Možda zato nema jasne razlike između dječijeg trenera, trenera, sekundanta ili samo sparing partnera.
Zaista, Zak je veoma bolno doživio odlazak četrnaestogodišnjeg Spaskog kod Toluša. Ne smije se zanemariti činjenica da se taj proces odvijao na pozadini ljudskih i materijalnih odnosa unutar umjetnog, zatvorenog za ostatak svijeta, tvrdo totalitarnog sistema — tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Žrtvovanje i nesebičnost, rad za džabe, bez ikakve plate smatrali su se normalnim. Botvinik, često spominjući Van Goga u razgovorima, pitao me je: „Zašto, mislite li, Van Gog nije slikao velika platna?“ I sam je odgovarao: „Zato što nije imao novca da kupi veliko platno. Bio je siromah!“ Bilo je očigledno da upravo taj aspekt života holandskog slikara — siromaštvo, opsjednutost radom, asketizam — veoma prija patrijarhu i na neki način se reflektuje i na njega samog.
To je bilo nesebičnost (prema zapadnim shvatanjima, zapravo siromaštvo), pokornost, u nečemu i žrtvovanje, ali i duhovnost, polet, strast i predanost poslu do fanatizma, što je stvorilo određeni tip ljudi. Naravno, strašni događaji 20. vijeka, prvenstveno u Sovjetskom Savezu, nisu mogli da ih ne dotaknu. Svoj čitav svjesni život proveli su u toj zemlji, koja je na ovaj ili onaj način oblikovala njihov pogled na svijet, navike i stil života, ali su sav svoj talenat i energiju posvećivali djelu kojem su bili posvećeni. Učitelji u školama, profesori na univerzitetima, treneri u dvorištima pionira, docenti na konzervatorijumima — većina njihovih imena na Zapadu je potpuno nepoznata. U ovaj tip ljudi je spadao i Vladimir Zak. Rezultat njihovog rada bili su suzdržavani decenijama i iz zemlje isplavljena energija i talenat ljudi koji su zauzeli vodeće pozicije iza univerzitetskih katedri, šahovskih stolova i na koncertnim podijumima svijeta.
Godine 1988, kada se Sovjetski Savez već počeo raspadati, bio sam u Moskvi sa mladim Piketom i pozvao sam ga telefonom. Te iste godine izašla je knjiga posvećena šahovskom Petrogradu-Leningradu, sa Zakovim imenom na naslovnoj strani. Tiraž od 100 hiljada primjeraka tada nije bio neuobičajen. Naravno, Zak nije mogao znati da će već nekoliko godina kasnije Korčnoj vratiti u Rusiju na bijelom konju, ali svejedno nije trebao da učestvuje u knjizi u kojoj ime Korčnoja čak nije ni spomenuto. Da li su ga vodili praktični, honorarni razlozi? Je li to bio još jedan čin samopotvrđivanja? Poznato je da i najmudriji uspiju da se oslobode ambicije kasnije nego od drugih strasti. Da li je to bila privremena pomutnja ili, kako Korčnoj smatra, početak njegove bolesti? Prvi simptomi su poznati: zaboravnost, potom sve jača, i uvredljivost ili agresivnost, ako to ukazuju.
Februara 1993. proslavili su njegov jubilej — osamdeset godina. Kad sam mu uskoro pozvao, odgovorili su mi: „Pazite kako birate broj, ovde takvih nema.“ Kad sam opet dobio isti odgovor, obratio sam se za objašnjenje Spaskom. On je već bio upućen u situaciju: Vladimira Grigorjeviča su smjestili u dom za stare. Ušao je u svoj posljednji životni period, „kad je sve iza — čak i starost, i ostala samo nemoć i smrt.“
Naravno, nije u ruskoj tradiciji da se starije članove porodice smješta u domove za stare, pa tamo, uglavnom, žive oni koji već nemaju nikoga. Osim toga, svako u Rusiji razumije šta znači – dom za stare, čak i ako imaš zasebnu sobu, kao što je to bilo kod Vladimira Grigorjeviča u Pamovsku. S vremena na vrijeme bi mu došao neki od učenika, ali najpoznatiji su živjeli daleko: u Francuskoj, Švajcarskoj, Španiji, Americi… To, naravno, više nije bio onaj Vladimir Grigorjevič kojeg su poznavali nekada, ali nije bio ni čovjek – biljka kakve obično nalazimo u takvim domovima širom svijeta. Slušao je najnovije vijesti, listao šahovske časopise, ponekad i gledao nešto o šahu, radovao se poklonima, ali je često i plakao… Iz Vladimira Grigorjeviča otišao je već Vladimir Grigorjevič koji je učio malog Borju Spaskog da se ne boji gubitka rokade u Kraljevom gambitu, ali ni onaj koji je ostao nije više htio da ostane u tom domu. Više puta je odlazio odatle, njegovo odsustvo bi bilo primjećeno, organizovana bi potjera i vraćali su ga nazad. Kuda je išao? Kući? Svojim učenicima? U daleko Berdičevsko djetinjstvo?
Vladimir Grigorjevič Zak umro je 25. novembra 1994. godine.
„U našem shvatanju igra je suprotstavljena ozbiljnosti… Možemo reći: igra je neozbiljnost. Ali osim što takva tvrdnja ništa ne govori o pozitivnim svojstvima igre, ona je uopšte prilično nestabilna. Dovoljno je da umjesto ‘igra je neozbiljnost’ kažemo ‘igra je neozbiljna’, pa naše suprotstavljanje gubi smisao, jer igra može biti izuzetno ozbiljna“, pisao je Johan Hajzinga pre šezdeset godina. Zak, jedan od najistaknutijih trenera posleratnog doba, predstavio je igru, šah, djetetu, adolescentu ne samo kao ozbiljnu aktivnost, već i kao stvar koja može postati smisao čitavog života. Ali u takvom pristupu šahu, on kao trener tada nije bio usamljen, sam to ne bi bilo dovoljno. Naravno, njegove lične osobine: emotivnost, žar, duhovnost — samo su jačale vjeru mladog čovjeka u visoku svrhu šaha. Ali i to bi bilo nepotpuno objašnjenje. Mark Tajmanov: „Ne mislim da je Zak bio pedagog visokog nivoa, nije bio ni jak igrač, ali je značajno da su iz njegovih ruku izlazili šahisti potpuno različitog stila igre najvišeg ranga. Vjerovatno je imao neku tajnu.“ Zaista — koju? On sam će kasnije reći: „Samo sam imao sreće sa učenicima. Sve je zavisilo samo od njih. Da nisu htjeli da igraju, ni ja ništa ne bih mogao.“ I ipak, zašto baš on? Samo talentovani učenici? Vrijeme koje je to omogućilo? Sve se poklopilo? Djelimično. Ali mislim da nije u tome.
Prosečan učitelj izlaže. Dobar učitelj objašnjava. Izvanredan učitelj pokazuje. Veliki učitelj inspiriše. To je, naravno, o njemu. Vladimir Grigorjevič Zak bio je veliki učitelj šaha.
Jun 1999.
(Nastaviće se)