2010.g.
Usprkos očiglednim uspjesima svojih štićenika (mnogi od njih postali su majstori, a Alburt, Bejm, Lerner, Palatnik, Legkij i Tukmakov kasnije čak i velemajstori), Samuil Nutovič nikada nije zamijenio dostojnu profesiju školskog učitelja za sumnjivu profesiju šahovskog trenera.
Šahista je bio izrazito pozicionog stila i nerado se upuštao u taktičke avanture.
Učitelj je živio dug i dostojanstven život, do duboke starosti predavao u školi i umro sasvim nedavno u 85. godini.
Za mene je uvijek ostajala zagonetka kako je, u suštini amater, posvećujući radu s djecom tek nekoliko sati nedjeljno, ne radeći ni sa jednim svojim učenikom individualno, uspio da postigne tako fantastične rezultate.
Poslije nekoliko godina u Odesi se pojavilo Udruženje šahovskih klubova. Svake godine se širilo, otvaralo sve nove i nove filijale, obuhvatajući ne samo grad već i oblast; brojalo je hiljade učenika i mnoge desetine, ako ne i stotine trenera.
Ali o uspjesima i dostignućima skromnog šahovskog kružoka moglo se samo sanjati. U čemu je, dakle, bila tajna?
Ne poričući korisnost masovnog uključivanja djece u šah, duboko sumnjam u bilo kakvu zavisnost kvaliteta od kvantiteta.
U našem kružoku dug i glomazan proces izbora i odbacivanja učenika odvijao se, u suštini, još prije vrata Dvorca. Tamo su stizala samo djeca koja su voljela šah i željela da se njime bave. Inicijativa je, u pravilu, polazila od same djece, a ne od roditelja, što je kasnije postalo uobičajeno. Razlika u pristupu je očigledna. Entuzijazam učenika nije zahtijevao vještačko podgrijavanje — bili su spremni da se bave šahom, a posebno da igraju, od jutra do večeri.
I još nešto — možda najvažnije. Atmosfera poštovanja koja je vladala u našem kružku. Poštovanja prema Igri i svojim obavezama, jednih prema drugima i, naravno, prema treneru. Upravo ta atmosfera — zaista unikatna stvar — ne može se proizvesti niti stvoriti vještački. A rađa je ličnost Učitelja.
RAZDVAJANJE LIČNOSTI
Put ka vrhu pokazao se trnovitim. Ako je petu — početnu — kategoriju Vova savladao lako, dalje se napredovanje zakočilo. Za četvrtu su već bila potrebna tri turnira, a treću je savladao tek iz sedmog pokušaja. Ali ni za sumnje, ni tim više za očajanje, nije bilo vremena. Nije uspijevao da se završi jedan turnir, a već je počinjao sljedeći; ponekad je igrao istovremeno na dva mjesta. Njegova šahovska geografija — zasad u granicama grada — brzo se širila. Sada je uglavnom igrao i družio se s odraslima. Dolazio je kući kasno — umoran, gladan i potpuno zadimljen, ali srećan.
Došli su i prvi uspjesi. Uvrstili su ga u ekipu Odeske oblasti za omladinsko prvenstvo Ukrajine. Prvi samostalni odlazak… Naravno, bio je uzbuđen: zbog iščekivanja nepoznatog, novih susreta, a najviše zbog predstojećeg iskušenja njegovih sposobnosti. Mama se brinula daleko više. Nije ni slutila koliko je odrastao.
Kad sam se ja pojavio u njegovom životu („unutrašnji vodič — glas razuma“)? Datuma se ni on ni ja ne sjećamo. U početku sam se pojavljivao povremeno, ali sam postepeno zauzimao sve veće mjesto, usmjeravajući ga i pomažući mu da sačuva ravnotežu u onom paradoksalnom sistemu koordinata u kojem se tada nalazio.
S jedne strane — škola, učenje, dvorište, stari drugovi; s druge — pravi odrasli život, s kojim se sve češće susretao. Taj novi život bio je nevjerovatno privlačan: bilo je u njemu mnogo tajni i iskušenja, ali i opasnosti o kojima nije mogao znati, već samo naslućivati.
S mamom je o takvim stvarima bilo nemoguće razgovarati, tetke sa svojim muževima razletjele su se po raznim gradovima, a drugovi ga jednostavno nisu razumjeli. Tu sam se i pojavio ja — kao njegovo produženje, kao jedan od mogućih oblika njegovog budućeg „ja“.
Razborit i pomalo dosadan, pretjerano ispravan, hranjen knjigama, a ne životnim iskustvom (otkud bi ga i imao!), ja sam ga usmjeravao na pravi put. Tačnije, pomagao sam mu da izbjegava očigledno pogrešan.
Zajedno smo tapkali kroz život naslijepo: njega su mučila preispitivanja i nesigurnost, a ja nisam skidao masku sveznajućeg mudraca.
Sljedeće godine putovao je na ekipno prvenstvo Ukrajine već ne kao početnik, nego kao iskušan borac. Tome je prethodila jedna zabavna priča, potvrđujući da sam do tada već čvrsto zauzeo mjesto u njegovom životu.
Na gradskom prvenstvu podijelio je prvo mjesto sa Leonidom Balmazijem. Vlasnik tako upečatljivog prezimena zaslužuje detaljniju priču. Bio je nekoliko godina stariji od Vove, nesumnjivo iskusniji u stvarnom životu i živio je vrlo blizu, na istoj ulici. Tako je Vova o mnogim stvarima iz odraslog svijeta, o kojima se tada nije pisalo u časopisima, saznao zahvaljujući starijem prijatelju. U polu-podrumskoj Leonidovoj sobi često se okupljala šahovska družina. Igrali su (i ne samo šah), pili. Tamo je Vova prvi put saznao da slava, kao i medalja, može imati i drugu stranu. Čuvena odeska operetna primadona, koja se takođe ponekad pojavljivala u tim apartmanima, za određene usluge dobijala je povećanu nadoknadu za svoj status.
Uopšte, činjenici da je za Vovu spoljašnji svijet rano prestao biti crno-bijeli i postao šarenolik, Balmazi je znatno doprinio. Ali u šahu su bili konkurenti, i pitanje ko će igrati za Odesu na prvoj tabli bilo je principijelno. Nastala konfliktna situacija rješavala se netradicionalno — ravnopravno su učestvovali trener tima, direktno zainteresovani i radoznali šahisti. U žestokoj raspravi, Vova je postepeno ostao sam. Na Balmazijevoj strani bio je važan adut, ljudski razumljiv svima uključenima: njemu je već bilo 18 godina — tadašnji maksimalni uzrast za omladinska takmičenja, i za njega je to bila posljednja prilika da se probije u reprezentaciju Ukrajine. Kod Vove, po njihovim riječima, sve je bilo pred njim; osim toga, kvalifikovao se po godinama i za tzv. „dječije“ table, gdje konkurencija, naravno, nije bila tako oštra.
Leonidu nije nedostajalo energije, domišljatosti ni rječitosti. To je dokazao poduzetnim životom u Savezu i mnogo godina kasnije u SAD, kada je kao „accountant“, pomoćnik pri sastavljanju poreskih prijava (profesija o kojoj ni on ni mi tada nismo ni slutili), pomagao mnogim šahistima-emigrantima. Napad je, dakle, bio snažan. Rasprava je vođena u hodu, uz upotrebu ne samo parlamentarne retorike. Kakav je utisak morala ostavljati ta čudna družina ljudi koji mašu rukama i nadglasavaju jedni druge, možemo samo naslućivati, iako je teško iznenaditi Odesiste. Rasprava je trajala čitav put od šahovskog paviljona u Ševčenkovom parku do raskrsnice Uspenske i Preobraženske ulice, gdje su se putevi aktera razilazili. Vova je gotovo popustio, ali ja sam stajao čvrsto.
Na kraju je sudbina prve table odlučena novčićem. Izabrao sam pismo i pogodio.
U Harkovu, gdje je održano prvenstvo, sve je proteklo odlično: odeska ekipa je zauzela drugo mjesto, a Vova je napravio pravi spektakl, osvojivši prvu tablu sa rezultatom 8,5 od 9 (jedan primjer mojeg dječijeg „dela“ naveden je u odjeljku partija pod brojem 13). Bilo je jasno da mu je mjesto u reprezentaciji Ukrajine rezervisano.
Ali rezultati pripremnog trening-kampa, prethodnog prvenstvu SSSR-a, doveli su u pitanje njegove visoke ambicije. Gotovo jednako ubjedljivo kao što je pobjeđivao na turniru, izgubio je sve pripremne partije. Morao je da se zadovolji „dječijom“ tablom, gdje su ga treneri posmatrali kao udarnu snagu. Ipak, prvi nastup na sve-saveznoj sceni bio je skromniji nego što se očekivalo, iako radost pobjede tima na prvenstvu time nije mnogo umanjena.
Ubrzo, međutim, već uobičajene šahovske brige pale su u drugi plan.
(Nastaviće se)