2010.g.
OD AUTORA
Ova knjiga govori o potrazi za sopstvenim putem, o potrazi za samim sobom. I o izboru profesije. Čini mi se da je taj zadatak, naročito za muškarca, ne manje važan i složen nego izbor životnog saputnika. U oba slučaja savezu često prethodi strast — predivan, osjećaj koji na početku oduševljava. Ali život je, na sreću, duži i složeniji od same najburnije strasti, pa ne treba zanemariti ni druge, manje očigledne elemente predstojećeg izbora.
Šah u Sovjetskom Savezu zauzimao je jedinstvenu nišu. Iako je bio na prvi pogled na čelu ideološkog takmičenja sa Zapadom, bio je ipak pod manjim pritiskom nego druge oblasti sovjetskog života. Ovdje su lični podaci imali daleko manju važnost nego u umjetnosti ili nauci, administrativni faktor nije bio toliko strog. Ali najvažnije što je odredilo moj izbor bila je neraskidiva veza kreativnog i sportskog početka. Rad na šahovskim ili ljudskim nedostacima neizostavno se reflektovao u turnirskoj tabeli, određujući vektor daljeg kretanja.
Naravno, sada je druga epoha, drugo milenijum. Šah, dobijajući ogroman impuls od opšteg tehničkog napretka, postao je sasvim drugačiji, izgubivši usput veći dio romantizma, iracionalnosti i misterije.
Profesija šahiste takođe je pretrpjela velike promjene. I teško je odrediti šta je u tim metamorfozama više — pozitivno ili negativno. Ali nepromijenjena je ostala sloboda (relativna, naravno, kao i sve u ovom svijetu), što ovu profesiju povoljno razlikuje od drugih, često daleko profitabilnijih zanimanja.
Autor sebi nije postavljao zadatak ni da uči ni da podučava druge. Podstakla me želja, sa distance pređenih godina, da razaberem sve u sopstvenom životu, da analiziram skoro već odigranu partiju.
Ova knjiga je namijenjena prvenstveno šahistima, a oni savršeno znaju da niko nije imun na greške, čak ni u analizi. Ipak, biću srećan ako mojim pričama pomognem nekim mladim čitaocima da prođu sopstveni put sa manjim gubicima. Ljubiteljima šaha sa iskustvom, možda će biti zanimljivo da se vrate u atmosferu sovjetskog šaha, u kojoj je prošao veći dio mog sportskog života.
Trudio sam se da budem iskren, koliko je to uopšte moguće, i pred samim sobom i pred čitaocem, stavljajući akcenat na porazima, a ne na pobjedama. Analiza životnih i sportskih neuspjeha mnogo je produktivnija za napredak nego uživanje u uspjehu.
Isti pristup primijenio sam i u drugom — čisto šahovskom — dijelu knjige. Prilikom analize i komentarisanja partija često me obuzimao osjećaj tuge i razočarenja — prvenstveno zbog nedostatka sopstvene igre. Partije koje sam smatrao najboljima ponekad nisu izdržale strogu računarsku provjeru. Ali tim više je za mene šah vrijedan i jedinstven, jer u ovoj oblasti ljudske djelatnosti, kao ni u jednoj drugoj, provjera harmonije algebrom može dovesti do još savršenije harmonije.
Srećom, za mnoge partije sačuvao sam i hronometražu i bilješke zabilježene neposredno nakon odigranih partija, što mi je pomoglo da izbjegnem iskušenje da uljepšam sopstveno, vrlo nesavršeno stvaralaštvo. Nadam se da su ovi dokumentarni zapisi bili zanimljivi ne samo autoru.
Da bi pregled partija bio poučniji, svaki dijagram je praćena pitanjem-zadatkom. Ponekad je odgovor očigledan, a ponekad ni sam autor ne zna iscrpni odgovor. Kao i u životu, u šahu je postavljati pitanja mnogo lakše nego odgovarati na njih.
Ipak, od pravilno postavljenog pitanja takođe mnogo zavisi. Koliko sam uspio da ispunim zadatak, procijenićeš ti, čitaoče.
VOVIK, VOVA, VOLOĐA…
MIRNO DJETINJSTVO
Sve je počelo nevjerovatno davno. Živjeli smo u ulici Čeljuskincev, koju su svi i dalje zvali starim imenom — Kuznečna. Sada je preimenovana, kao i većina ulica u Odesi. Vratili su joj staro ime, iako nije jasno čime su se Arktički sovjetski heroji “ogriješili” pred vlastima. I staro ime je tu, i dvorište je na čudan način sačuvano među novogradnjama koje rastu takmičarski, ali ljudi, jasno, više nisu isti. Ovdje je djelovalo ne samo neumoljivo vrijeme, već i životne okolnosti. Kolaps imperije samo je ubrzao proces velikih migracija naroda, koji je u Odesi počeo mnogo prije Perestrojke.
A poslije rata, ko sve nije bio u ovom dvorištu! I već šarena populacija dobila je dodatak od ljudi koji su se nekako doselili tokom okupacije grada.
Stari stanari, vraćajući se iz evakuacije, nalazili su neočekivane goste u svojim stanovima. A pregovori između starih i novih vlasnika nisu uvijek bili mirni.
Naša porodica, sabrana zajedno — ko s fronta, ko iz Derbenta, gdje je baka provela nekoliko godina u evakuaciji sa mlađom kćerkom — izgubila je jednu sobu. Ali i tako, dvosobni stan, iako malen, ali samostalan, bio je rijetkost u tim spartanskim vremenima.
Mali Vovik bio je jedini muškarac u ženskom carstvu koje su činile baka i tri njene kćerke. Djed je poginuo na frontu, mlađe kćerke još nisu bile udate, a sudbina njegovog oca — muža starije kćerke — bila je nejasna. Njegovo fizičko odsustvo bilo je očigledno, ali zašto je izostao, ostajalo je nepoznato.
Ipak, tada je prisustvo muškarca, pa čak i osakaćenog, izazivalo više iznenađenje i zavist nego zabrinutost. Odsustvo oca nije šokiralo niti zbunjivalo, pogotovo jer je dijete u ovom slučaju bilo okruženo brigom i ljubavlju čak četiri žene.
Djetinjstvo mi je prolazilo veselo i bezbrižno. Ogromno dvorište sa svojim beskrajnim zakucima i tajnim mjestima bilo je idealno mjesto za igru “Kozaci i razbojnici”. I uopšte, život je tekao na ulici, a kući se ulazilo samo radi jela i sna.
Sjećanje izdvaja iz tog dalekog poslijeratnog djetinjstva dvije epizode koja su imala ozbiljan uticaj na čiitav kasniji život.
Voviku su četiri godine. Ili pet. Ali u svakom slučaju, vrlo je mali i prema odraslima se odnosi s bezuslovnim povjerenjem. Ujak Griša, komšija s gornjeg sprata, obućar. Vovik je, vjerovatno, poslan da pokupi cipele iz popravke. Razgovor “o životu”, riječ za riječ, na kraju vodi do ponude da se zapali cigareta, koja je sa zahvalnošću prihvaćena. Da li je to učinjeno s vaspitnom namjerom? Teško. Vjerovatnije iz navike ili malog mamurluka. Reakcija koja je uslijedila toliko je uplašila obojicu da je Griša momentalno trijezan spasio malog. A za Vovika, prvo iskustvo s pušenjem bilo je istovremeno i posljednje…
Voviku je vjerovatno već šest ili nešto slično. Veče se približava. On, držeći mamu za ruku, ide poznatim putem iz vrtića kući. Neku stvar je majku odvratila — vjerovatno susret sa poznanicom. U svakom slučaju, Vovik je na neko vrijeme ostao prepušten sam sebi.
Vovik s mamom na Sabornom trgu u Odesi
(Nastaviće se)