V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Ako je krajem 20-ih i u 30-ima rado privodio partije remiju, to je bilo posljedica sasvim drugih tendencija u njegovom stvaralaštvu: tada je težio pojednostavljenjima. Ako je pri tome i sticao neznatnu pozicijsku prednost, često mu nije bila dovoljna za pobjedu, posebno u susretima sa snažnim protivnicima. Godinama se principijelno (i, kako je kasnije shvatio, pogrešno) klonio rizika. Ipak, ako protivnik pokušava ne sasvim korektnu napadnu igru, Kubanac, prema Laskeru, „bori se, pokazuje hrabrost i maštovitost, a ako se nađe u gorem položaju, preduzima očajničku kontratu“.
To je navelo Laskera na zaključak, posebno nakon Kapablankinog blistavog uspjeha 1936. u Moskvi, a potom u Notingemu, gdje je kubanac igrao s neophodnom dozom rizika, da je „on više darovit i sposoban za stvaralaštvo nego što sam toga svjestan“.
Kapablanka je unio mnogo novog i u teoriju šahovske umjetnosti, obogativši je originalnim strateškim prijemima i metodama igre. Već u otvaranju smatrao je neophodnim jasno odrediti plan igre i u skladu s njim brzo razvijati figure i smještati ih na povoljne strateške tačke za napad ili odbranu. Sve ovo moguće je samo pri dubokom proučavanju i razradi teorije otvaranja.
Suprotno čestim tvrdnjama u šahovskoj literaturi (posebno memoarskoj) da je malo posvećivao pažnju ovom dijelu partije, pa čak da je ponekad bio neupućen u nju, danas raspolažemo dovoljno uvjerljivim dokazima da to ustaljeno mišljenje ne odgovara stvarnosti. Ono je nastalo na osnovu niza ranih Kapablankinih partija i nekih njegovih izjava u knjizi „Moja šahovska karijera“. I sam kubanski šahista nikada to nije opovrgnuo riječima.
Ali, pripremajući se za meč s Laskerom i za nastupe na najvećim međunarodnim turnirima 20-ih, a potom i 30-ih godina, temeljito je proučavao teoriju otvaranja, posebno ona otvaranja koja je najčešće igrao — Damin gambit i Špansku partiju.
Pažljivo proučavanje partija Kapablanke potvrđuje da mu nisu pomagali samo intuicija i prisebnost, nego i duboko poznavanje otvaranja, što mu je omogućavalo da pronalazi najbolje nastavke u odgovornim partijama, naročito kada su protiv njega primjenjivane novine. Naravno, Kapablanka je prije svega temeljito ulazio u strateške osnove otvaranja, ali je u nekim susretima djelovao i kao istraživač-praktičar, posjedujući solidan repertoar samostalno razvijenih sistema i konkretnih varijanti.
Što se tiče njegovih udžbenika, u njima je Kapablanka najmanje postavljao zadatak detaljne razrade teorije otvaranja, smatrajući, prvo, da kvalifikovanom šahisti treba prvenstveno pružiti uvid u osnovne ideje otvaranja, a drugo, da je „moda“ u konkretnim otvaranjima vrlo promjenljiva… Uz to, turnirski uslovi zahtijevali su čuvanje „u tajnosti“ određenih ideja i analiza.
Zanimljivo je da u poznatoj zbirci partija Kapablanke, objavljenoj u Hamburgu 1963. u seriji E. Vildhagena „Svjetska istorija šaha“, od 284 partije koje je Kubanac igrao bijelim, 170 puta je počinjao potezom 1. d4, a 91 put potezom 1. e4. U prvom slučaju, u 104 partije, igrao je Damin gambit, a u drugom, u 38 partija, Špansku partiju.
U monografijama o otvaranjima posljednjih godina, koje su stvorili poznati sovjetski teoretičari E. P. Geller, A. S. Suetin, J. I. Nejštadt, A. M. Konstantinopoljski, M. E. Tajmanov i drugi, neprekidno se ističe doprinos Kapablanke u razvoju čitavog niza varijanti i sistema, naročito u Kraljevom gambitu, Novoindijskoj odbrani i Španskoj partiji. Na primjer, ističe se oštar potez 5…f5 u takozvanoj poboljšanoj Steinitzovoj odbrani (Španska partija) 1. e4 e5 2. Nf3 Nc6 3. Bb5 a6 4. Ba4 … 5. c3 f5, koji je uspješno primijenio još na Budimpeštanskom i Berlinskom turniru 1928. godine. Danas je ovaj sistem jedan od najaktuelnijih, jer crni ovdje vodi aktivnu borbu za inicijativu.
U drugom poglavlju već je opisivana Kapablankina izvanredna reakcija na Marshallovu kontrunapadnu inovaciju u Španskoj partiji (Njujork, 1918). Zanimljivo je da je devet godina kasnije, u istom duelu s Kapablankom (Njujork, 1927), Marshall smislio originalni sistem igre — ovog puta kao odgovor na potez 1. d2–d4. Riječ je o Benoni odbrani i danas najpopularnijem sistemu unutar nje, tzv. „Modern-Benoni“.
Prvih 11 poteza partije glasi:
1.d4 Nf6 2. Nf3 c5 3. d5 e6 4. c4 d6 5. Nc3 exd5 6. cxd5 g6! 7. g3 Bg7 8. Bg2 0-0 9. 0-0 Re8 10.Nd2 Nbd7 11.h3
Autori nedavno objavljene monografije „Benoni odbrana“ (Moskva, 1981), lenjingradski majstori P. E. Kondratjev i E. S. Stoljar, navode poziciju koja je nastala nakon ovih 11 poteza kao jednu od klasičnih.
Pozicija koju je Kapablanka stvorio kao odgovor na ideju Marshalla u potpunosti odgovara savremenoj koncepciji ovog otvaranja: razvoj lovca na g2 jača poziciju rokade, a istovremeno uspostavlja kontrolu nad poljima c4 i d5. Značajan je Kapablankin doprinos u razradi niza sistema Daminog gambita.
(Kraj prevoda)
Ovo je samo dio knjige. U ostalom dijelu koji nije preveden analizira se doprinos Kapablanke raznim idejama u otvaranju i prenose partije Kapablanke sa njegovim komentarima.