
Moskva 2003.
— „Govorite li ruski?“ — upitao sam konobara.
— „Ne,“ — odgovorio je s krivom osmijehom i upitao nas hoćemo li aperitiv. Olga se neko vrijeme premišljala između „Puškin“ i „Rasputin“, da bi na kraju odabrala „Pavlovu“. Ja sam uzeo „Ujak Vanja“.
— „Vrlo dobro,“ — odobrio je naš izbor konobar.
Po tome kako je Olga proučavala meni i razgovarala s konobarom o suptilnostima sosova, bilo je jasno da ne pristupa olako predstojećem obroku; moglo se zamisliti prelijepu kneginju i elegantnog Kubanca u restoranu na brodu koji prelazi Atlantik: iskrošene salvete, kristal, srebro… Bilo mi je zanimljivo da je posmatram, prisjećajući se starog pravila da su oči najbolji svjedoci, bolje od ušiju; osjećalo se da joj je ovdje prijatno, u polumraku restorana, u poznatom ambijentu, pored mladog muškarca, koji je tada već bio relativno mlad, ali u svakom slučaju mlađi od nje.
— „Nešto za desert?“ — upitao je konobar, dovlačeći kolica. — „Danas imamo odličnu tortu od crne ribizle.“
— „Da probamo?“ — predložio sam.
— „Pa, ako insistirate… Znate, Kapablanca je obožavao slatkiše. Sjećam se, ispred izloga jedne slastičarnice blizu ovdje dugo je gledao u tortu i rekao:
„Znaš, Kikiriki, mislim da bi htio probati komadić torte.““
— „Ne, nije pušio, a ja sam polako pušila, ne, ne cigarete — papiros… Ne-ne, hvala, dušo, već dugo ne pušim. A zašto se smiješ? Ako si već počeo, pričaj do kraja.“
Pomislivši da je sve ovo bilo daleko od nje, i to skoro prije šezdeset godina, usudio sam se ispričati jednu od poznatih priča u Rusiji vezanu za Kapablanku. On je tada bio svjetski prvak, ali kralja, kao što znamo, ne igra sam kralj, nego njegovi ljudi. U Rusiji, osim ljudi iz kruga, imao je i odane podanike i oduševljene obožavateljke. Tokom Prvog međunarodnog turnira u Moskvi 1925. godine, dopala mu se mila djevojka prodavačica papirosa i pozvao ju je na večeru u svoju sobu.
— „Ne mogu, — odgovorila je djevojka, — dan se bliži kraju, a skoro ništa nije prodano.“
— „U tom slučaju kupujem sve od tebe!“
— „Kako — sve?“
— „Čitavu tezgu.“
Sjutradan nepušač Kapablanca je nazvao portira hotela:
— „Uzmite od mene ovu robu.“
Još dugo je portir prodavao papirose gospodina Kapablanke po visokoj cijeni…
— „Ah, kako slatko,“ — nasmijala se Olga. — „Znam da je, dok je bio student u Njujorku, imao mnogo romansi, ali koliko razumijem, ništa ozbiljno; ali nije volio mnogo da priča o sebi. Kapa je bio zgodan: aristokratski prsti koje je spajao dok je razmišljao, kao što je bilo tokom simultanki, sive-zelene oči, prekrasan osmijeh, žene su ga doslovno progonile…“
— „Znate,“ — rekla je — „ako nigdje ne žurite, hajdemo kući pješke — nije baš daleko.“
Pružio sam joj ruku, a konobar je išao za nama do vrata i poželio nam prijatno veče. Napolju je već bilo mrak, ali veče je još bila topla, i polako smo išli 57. ulicom do Pete avenije.
— „Hajde da pređemo ovdje, mi smo s Kapom uvijek ovdje prelazili i išli suprotno stranom.“
Na uglu 59. ulice i Pete avenije stali smo kod ruskog antikvarnog dućana „A la vieille Russie“. Ona se nagnula i počela da posmatra medaljon sa likom posljednjeg ruskog cara. Njeno osvijetljeno lice na slici iza izloga savršeno se uklapalo u taj kutak stare Rusije u samom srcu Njujorka.
Sjetio sam se da neka grana carske porodice živi u Americi:
— „Jeste li poznavali nekog iz Romanovih?“
— „Da, ali ih nisam baš voljela, i ne bih htjela da pričam o tome.“
Nastavili smo dalje i skrenuli na 68. ulicu, polako došli do Park avenije. Trebalo je preći na drugu stranu.
— „Znate,“ — rekla je Olga — „kad sam bila mala djevojčica, sa dva srebrna rublja, bježala sam u Ameriku da se borim za prava Indijanaca. Tad su me uhvatili na željezničkoj stanici — i eto me sad ovdje… Pa, hajde, već smo kod kuće.“
Portir nas je ugledao izdaleka i izašao na vrata:
— „Dobro veče, gospođo Klark, dobro veče, gospodine. Kakvo divno vrijeme danas…“
Viđali smo se još nekoliko puta tokom mojih narednih dolazaka, tada sam redovno boravio u Njujorku. Susreti su počinjali kod nje kući, gdje bismo popili po koju bocu — ona je bila prava ljubitelj. Možda grešim, ali njoj je bilo prijatno sa mnom, prijatni su joj bili i ti susreti i odlazak u „Russian Tea Room“. I nije bilo zato što sam ja to bio; ona je, naravno, znala o meni više nego samo da nisam povezan sa Znosko-Borovskim, mada, iskreno, ne mnogo više. Jednostavno je bila navikla na stalnu pažnju i muško društvo u kojem je čitav život bila. I, naravno, bilo joj je drago da se vraća uspomenama, obavijenim velom mladosti, preko okeanskih liner-a — u proljećni Pariz, divni London, do galebova nad rijekom u Amsterdamu, u onu bezbrižnu atmosferu Evrope pred rat.
Olga je pripadala značajnoj grupi ruskih žena koje su u 20-30-im godinama postale supruge ili ljubavnice zapadnih pisaca i slikara, njegove kreativne elite. Obično aristokratkinje, a ponekad i avanturistkinje (u Olgi su postojali elementi oba ova opisa), sa znanjem jezika, bile su pune unutrašnje energije i snažnog emocionalnog naboja. One su tokom različitih perioda života nadopunjavale kreativni potencijal Pabla Pikasa, Pola Eluara, Romena Romana, Salvadorea Dalija, Herberta Vemsa, Luja Aragona, Fernana Ležea, Anrija Matisa, Aristida Majola.
Raspad stare Rusije, koja je uvijek stajala zasebno i na distanci u odnosu na Evropu, nije umanjio njenu tajanstvenu, privlačnu snagu, naprotiv — kroz glasine o krvi, egzekucijama i procesima pojavili su se imena Ajzenštajna, Pasternaka i Mejerholda, Lisickog i Maleviča, i zapadnim intelektualcima nije bilo lako povući granicu između jednog i drugog.
Ali Olga nije bila samo Ruskinja, pripadala je i onoj kategoriji dugovječnih žena koje se sreću u različitim vremenima i društvenim formacijama. Svjetski ratovi, revolucije, promjena zemalja, jezika — sve ide svojim tokom, ali život, život se nastavlja u svakom slučaju. Muškarci igraju važnu ulogu u njihovom životu, često prežive i djecu (ako su je imali) i umiru ne od bolesti koju tijelo ne dopušta, nego od starosti, kada prestane da funkcioniše sve.
Život vide kao datu supstancu, i bilo bi pogrešno da lete kao leptir ka plamenu, zaboravljajući sve ostalo. Ego postaje, ako nije dat od rođenja, okosnica ponašanja, sama priroda. Bez obzira na sudbinu i šta se desilo, ne zaboraviti ono najvažnije i jedino — sebe samu. I, puštajući da prirodnim putem odlaze želje i zadovoljstva, one se čvrsto drže onog što ostaje, jer ko zna šta će biti tamo? Ovde je život. I ako je tačno da većina ljudi umire jednostavno zato što se ne usuđuje da nastavi živjeti, njima to ne važi. One su se usudile! One su živjele!
(Nastaviće se)