V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Fajn: „Kapablanka je potvrdio da je napokon povratio svoju nekadašnju formu, ali sada igra mnogo energičnije nego prije petnaest godina.“
Botvinik: „Kapablanka ima veoma dobre izglede da ponovo osvoji titulu svjetskog prvaka. Njegov stil se primjetno promijenio u pravcu zasićenja agresivnim taktičkim idejama. Kapablanka posjeduje čitav niz dragocjenih osobina turnirskog borca i umije da igra lako, bez naprezanja.“
Aljehin: „Kapablankin rezultat potvrđuje opšte mišljenje koje se stvorilo poslije njegove posljednje pobjede u Moskvi. Preživjevši izvjestan period letargije, Kubanac je ponovo pronašao svoju staru formu. Poslije veoma neujednačenog starta (što mu se, istina, dešavalo i u najboljim vremenima), drugu polovinu turnira odigrao je s izuzetnim poletom…“
Evo i kratkog Kapablankinog komentara o ishodu turnira:
„Ovo je bio izuzetan turnir koji će, vjerovatno, odigrati veliku ulogu u daljem razvoju šaha. Botvinik, koji se nalazi u izvrsnoj formi, dobro je vodio čitav turnir i prošao ga bez ijednog poraza. Niz partija odigrao je u najboljem stilu. Može se čestitati sovjetskim šahistima na blistavom uspjehu. Ja sam lično poslije šest kola nisam računao da ću zauzeti prvo mjesto, ali sam kasnije uspio da pokažem veliku energiju i svojim rezultatom sam u potpunosti zadovoljan.“
U narednoj, 1937. godini, Kapablanka je igrao samo na jednom Zemmering-Badenskom meč-turniru. Situacija u svijetu šaha do tada postala je prilično komplikovana. Još prije početka tog takmičenja, FIDE je donijela odluku o meču za svjetsku titulu između Evea i Flora 1940. godine. U međuvremenu, još se nije znalo kako će završiti revanš-meč Eve — Aljehin. Ipak, Kapablanka, zabrinut čudnom odlukom FIDE, uspio je da dobije saglasnost Evea da s njim odigra, makar i neformalni, meč 1939. godine, tj. prije nego s Florom.
Čitava ta zamršena situacija, koja je postojala pred turnir u Zemmering-Badenu, stvorila je nervoznu atmosferu, i sasvim je razumljivo želja dvojice pretendenata da nastupe što bolje, ili bar bolje od svog rivala. U šestom kolu odigran je duel između Kapablanke i Flora, koji je imao presudno značenje. Čehoslovački velemajstor pokazao se u toj partiji pravim „džentlmenom“: „vratio“ je ono što je uzeo od Kapablanke na prethodnom Notingemskom turniru — kvalitet. I zaista, već na 21. potezu, nakon neuspjelog manevra konja, iako u već teškom položaju, Flor je dao topa za lovca. Dalje, Kapablanka je bez većih problema priveo partiju kraju pobjedom u 33. potezu.
Iako je na kraju Kapablanka zauzeo samo treće mjesto — iza Keres-a i Fajna — nije se previše žalio, jer je njegov glavni rival izgubio od njega meč i osvojio tek petu nagradu. Ipak, u Zemmeringu, kako je prvi put priznao Kapablanka, počeo se osjećati uticaj starosti.
Te iste 1937. godine, nakon što je Aleksandar Aljehin osvojio revanš-meč protiv Maksa Evea, postalo je jasno da je borba između Flora i Kapablanke za pravo da igraju meč s Eveom bila „oluja u čaši vode“, i sva prethodna dogovaranja izgubila su snagu.
Istina, Kapablanka nije previše verovao u pobjedu Evea i vodio je pregovore, kako se kaže, „za svaki slučaj“. Raspoloženje Kapablanke u tom periodu dobro je opisao u svojim sjećanjima sovjetski velemajstor Vjačeslav Ragozin:
„Sreo sam se sa Kapablankom kao sa starim prijateljem. U Zemmeringu smo živeli u istom hotelu i često sam viđao u holu Kapablanku i Evea za istim stolom… Kapablanka je maštao o povratku titule svetskog šampiona i žurio se oko toga. Išao mu je pedeseti rođendan.
Jedne večeri u Zemmering-Badenu, Kapablanka me pozvao da zajedno večeramo — bio je rođendan njegove supruge (druga supruga Kapablanke, Olga Čegodaeva, bila je Ruskinja iz porodice koja je emigrirala u Ameriku). Osim domaćina i mene, na večeri je bio prisutan i jedan američki diplomata… Neočekivano, Amerikanac je dotakao osetljivu žicu gostoljubivog domaćina i upitao ga za mišljenje o ishodu meča Eve — Aljehin. Kapablanka je bio siguran u pobjedu Aljehina, ako bi ovaj poštovao sportski režim.
‘A ko, osim Evea i Aljehina, može da pretenduje na titulu svetskog šampiona?’ — glasilo je novo pitanje.
Kapablanka je odgovorio: ‘Lasker, ja i Botvinik. Lasker ima moralno pravo, ja imam moralno i formalno, a igrati će Botvinik, jer ga podržava najveća sovjetska šahovska organizacija. Ali Botvinik je mlad i može da sačeka godinu-dve. Ja moram da igram što je pre moguće.
Shvatio sam da su ove reči bile upućene meni, da ih prenesem kao molbu Botviniku.’“
O tome koliko je Kapablanka tada smatrao važnim da sovjetska javnost bude informisana o njegovoj poziciji u borbi za titulu svetskog šampiona, svjedoči i njegov zanimljiv članak „Šahovsko prvenstvo svijeta“, objavljen 10. januara 1937. godine u „Izvestijama“. Počinje riječima: „Od svih pitanja koja zanimaju šahovski svijet, možda je najvažnije pitanje o tituli svjetskog šampiona“.
Danas se može reći da je to u potpunosti potvrdila stogodišnja istorija borbe za svjetsko prvenstvo i stalno rastuće interesovanje u svijetu za nadmetanja titana šahovske misli.
Kapablanka se ukratko osvrnuo na istoriju borbe za titulu svjetskog šampiona i, posebno, kritički ocijenio Londonski sporazum iz 1922. godine, koji je po njegovom prijedlogu prihvatila grupa istaknutih velemajstora:
„Ja, nažalost, napravio sam ozbiljnu grešku oslanjajući se na jasnoću tih pravila. Tada nisam uzeo u obzir da je to propust kojim šampion svijeta, ako želi, može da iskoristi za odlaganje meča sa protivnikom koji mu se čini opasnim.“
Da bi se otklonila ova nenormalna situacija, kada šampion po sopstvenom nahođenju može odlučivati s kim i kada će igrati, Kapablanka je predlagao da se pravo organizovanja mečeva za svjetsko prvenstvo prenese na Međunarodnu šahovsku federaciju (FIDE).
(Nastaviće se)