Moskva 2003.
Poznavao sam Kapablanku…
Godine 1989. u španskoj Mursiji započeo sam razgovor s jednim mladim šahistom iz Sovjetskog Saveza.
„Vi ste vidjeli Levenfiša? – začudio se on. – A Šifersa ste takođe vidjeli?“
Pitao je to toliko iskreno da ni danas nisam siguran da li se šalio, jer mladost ima svoje shvatanje vremena, koje se može izraziti jednom sažetom riječju – davno.
Poslije kratkog razmišljanja odgovorio sam mu da Šifersa (koji je umro 1904. godine) nisam poznavao.
Nisam poznavao ni Kapablanku – umro je godinu dana prije mog rođenja, ali sam ga, na neki način, „vidio izbliza“: njegove navike, način govora i odijevanja, kako igra bridž ili kako ćuti.
Šestog maja 1984. godine u Njujorku sam se prvi put susreo s udovicom Kapablanke – Olgom Klark.
I evo sada, dok pregledam zapise tih godina, slušam njen glas koji je ostao na magnetofonskoj traci, vraćajući se u prošlost, vidim ljude kojih odavno više nema – a prije svega samog Kapablanku.
Što sam se dublje uranjao u atmosferu tog vremena i njegov život, sve češće mi je na um padala misao nalik onoj koju je izgovorio Regan na jednom kongresu Republikanske partije:
„Demokrate često vole da citiraju Džefersona. Ja sam poznavao Džefersona…“
Upoznao sam Olgu u Manhetn šahovskom klubu, koji se tada nalazio na desetom spratu Karnegi hola.
Toga dana ona je klubu, što je već ranije činila, poklanjala nešto od ličnih stvari Kapablanke.
Ugledao sam vrlo staru ženu, po američkim mjerilima neodređenih godina, s pažljivo uređenom frizurom, jakim tragovima šminke na licu i blještavim prstenjem na prstima prekrivenim starosnim pjegama.
Predstavili su nas jedno drugome, i ja sam rekao svoje ime.
„Izvinite, kako ste rekli? – ponovila je. – Znosko? Znosko?“
Ponovo sam izgovorio svoje ime.
„Izvinite – rekla je uz osmijeh – nikad nisam čula. Ali jeste li poznavali Znosko-Borovskog? On je bio prijatelj Kapablanke, često smo se sretali s njim u Parizu.“
Poslije prvih rečenica razgovor smo nastavili na ruskom jeziku i uvijek kasnije govorili smo njime.
Ona je po rođenju bila Ruskinja i jezikom je vladala prilično dobro, čak je objavila i zbirku pjesama – doduše, vrlo slabih.
Povremeno bi u govor ubacivala francuske poslovice i izraze, rjeđe anglicizme, iako je njen govor bio slobodan od „appointment“-a i „experience“-a, tako čestih u govoru ruskih Amerikanaca iz kasnije emigracije.
Ponekad bi iskreno pitala: „Kako se to kaže na ruskom?“
Klark je bilo prezime njenog posljednjeg muža; lako je pristala na susret i večeru sljedeće večeri u Russian Tea Room.
Tačno u četiri stajao sam pred vratima ogromne zgrade na uglu 68. ulice i Park avenije — u veoma prestižnom dijelu Manhentna.
„Kome idete?“ — upitao me je portir u uniformi. „Ah, gospođi Klark? Bil, isprati, molim te, džentlmena na sedmi sprat.“
Ona je već stajala na pragu otvorenih vrata:
„Uđite, molim vas. Izvinite, imate vrlo teško prezime, nisam ga zapamtila.“
Poslije nekog vremena počeli smo da se oslovljavamo po imenu. Imao sam nekoliko mogućnosti: „gospođa Klark“, što se nekako nije slagalo s temom našeg razgovora; „madam“, koje iz nekog razloga nisam mogao da izgovorim; „gospođa Kapablanka-Klark“, što je zvučalo pomalo nezgrapno; i napokon sasvim rusko „Olga Jevgenjevna“.
Uz njeno dopuštenje, zadržao sam se na jednostavnom — Olga.
Sjeli smo u dnevnu sobu, čiji su prozori bili odškrinuti, pa su se čuli zvuci automobila koji su dopirali s Park avenije — ti su se zvuci, usput, zabilježili i na mojoj magnetofonskoj traci.
„Šta ćemo piti?“ — upitala je.
Pored sofe su stajala kolica s pićima, ali, vidjevši moj neodlučan pogled, sama je predložila:
„Možda šampanjac? Hajde da pozovemo Bila, on će nam otvoriti…“
„Dakle, šta ste htjeli da me pitate o Kapablanki? Da, možete to snimiti na magnetofon.“
U našim razgovorima ona ga je uvijek zvala Kapablanka ili Kapa, nikad Raul ili Hoze — oslovljavanja koja su se često pojavljivala u pismima upućenim njemu, a koja sam kasnije vidio u arhivi koju je ona ostavila Manhetn šahovskom klubu.
Naravno, osim onih vrlo ličnih — na primjer, na španskom „Mi querido Capablanca“ („Moj dragi Kapablanka“) — ili službenih, s nabrajanjem svih titula; i onog blagoga „My dear Capablanca“ („Moj dragi Kapablanka“) — kojim ga je uvijek oslovljavao Eve.
Nisam se usudio da je pitam za godine, iako je bilo očigledno da je odavno ušla u doba kad se njima više ponosi nego što ih krije.
Smatralo se da je rođena 1900. godine. Tek poslije njene smrti saznao sam tačan datum rođenja: Olga Jevgenjevna Čubarova rođena je na Kavkazu 23. septembra 1898. godine. U trenutku našeg susreta imala je nepune osamdeset šest godina. „…Prezime mog prvog muža bilo je Čagodaev, bio je oficir bijele armije, konjanik. Uopšte, bila sam udavana četiri puta. Moj posljednji muž bio je admiral Klark, izvanredan čovjek. Prije njega bila sam udata za čovjeka mnogo mlađeg od sebe — bio je olimpijski šampion u rowing — kako se to kaže na ruskom? U veslanju? Uglavnom, sve što sada imam — to je od njega. Ali ne bih voljela da govorim o toj temi.“
Ponekad bi koristila tu formulu u razgovoru, i ja, naravno, nikad nisam insistirao.
„Pa, naravno, Kapablanka. Šta da vam ispričam o njemu? Kada smo se upoznali? To je bilo tačno prije pedeset godina, ovdje, u Njujorku, u proljeće 1934. godine. Sjećam se, bila je neka zabava u kući kubanskog konzula. Bila sam bolesna i loše sam izgledala, ali me sestra bukvalno odvukla tamo. Ah, znate, Njujork je tada bio drugačiji — vedar, veseo… Vjerovatno ne znate da sam ja, a ne Marlena Ditrih, uvela u modu crni veo. Uostalom, kakve to sada ima važnosti?“
Uz uzdah je rekla:
„Vidite — to sam ja.“
Sa suprotnog zida gledala me je zasljepljujuće lijepa žena — plavuša smeđih očiju.
„Pa naravno“, rekao sam, „odmah sam vas prepoznao.“
„Ah, duška“, — njena koščata ruka dotakla se moje.
I kasnije me je ponekad zvala tim teško prevodivim ruskim izrazom, u kojem blista nešto što se u engleskom može osjetiti u riječi darling.
„Tako eto, na toj sam zabavi i upoznala Kapablanku. Kakav je bio? Razumijete, on je bio kralj. I u svemu se držao kao kralj. Kada je neko prije početka jednog simultana pitao: ‘Ko je Kapablanka?’, odgovorili su mu: ‘Kad svi uđu u salu, sami ćete vidjeti ko je Kapablanka.’
(Nastaviće se)