Moskva 2003.
Posljednjih trideset godina od svojih sedamdeset tri Geler je proveo u Moskvi, ali je Odesa uvijek ostajala njegov dom — on je ipak bio iz odeskog dvorišta, gdje su se svi poznavali i znali sve jedni o drugima. Alburt i Tukmakov, čije je šahovsko djetinjstvo palo na kraj 50-ih godina, sjećaju se da je on bio miljenik Odese, za Odesiste je Fima Geler bio svoj. Bio je jednostavan čovjek, nije bio intelektualac niti filozof, volio je jesti, ne mareći za kalorije i holesterol, volio je provoditi vrijeme u društvu, popiti s prijateljima. Nekako kao da je sišao sa stranica Babeleovih priča, volio je da igra karte, domino, bilijar. I u svemu tome bio je i tajna njegove popularnosti u Odesi.
U starosti je, kao i mnogi, postao gotovo karikatura samog sebe: crte lica su mu postale još izraženije, sklonost ka debljanju prešla je granice dozvoljenog, a značajno velik stomak, uz njegovu malu visinu, bio je još primjetniji; teško je disao, ali nije se odvajao od neizostavne cigarete. Njegov izgled i maniri su oštro kontrastirali sa njegovim veoma čistim i akademskim stilom igre.
Tokom svoje šahovske karijere Geler je desetine puta putovao u inostranstvo.
„Tamo se opuštao,“ prisjeća se Spaski. „To je kod njega značilo: zapaliti svoj ‘Chesterfield’, popiti kokakolu i biti izvan vremena i prostora.“
Posljednje godine nisu bile lake. Nije bila samo u pitanju poljuljana fizička kondicija — kao i kod mnogih njegovih vršnjaka, poljuljani su bili i temelji njegovog pogleda na svijet. Jedno vrijeme porodica je razmišljala o preseljenju u Ameriku. Nisam siguran da bi se on, posebno u poslednjim, bolnim godinama, tamo osjećao kao kod kuće — stara stabla teško se presađuju. A ako već, zašto da ne? Da mu nije dat veliki šahovski talenat koji ga je učinio onim što je bio, lako ga zamišljam kako kosi travu na osunčanoj obali Brajton Biča u Bruklinu, za stolom u restoranu „Odessa“ ili kako čita „Novo rusko slovo“ na klupi.
Kao dijete živio je na Puškinskoj, ulici koja vodi ka željezničkoj stanici, pa potom na Primorskom bulevaru. Mala Arnautska, Grčka, Jevrejska i Deribasovska — ulice Odese, prave kao strijela, prepješačene njegovim mladalaštvom, i često se vraćao ovamo, zadnji put tri godine prije smrti. U grad koji je, kako je rekao Babel, decenijama slao čuda od djece na sve svjetske koncertne scene. Tu su počinjali Buša Goldštejn i Jakov Flijer, iz Odese potiču David Ojstrah i Emil Gilels. Veliki velemajstor Efim Petrovič Geler bio je apsolutni miljenik Odese, njen šahovski kralj.
Slavi, kao što je poznato, postoji samo jedna cijena — položiti pred noge one koje voliš. U njegovom slučaju to je bila porodica: žena Oksana i jedini sin Saša, kojeg je jako volio — po riječima onih koji su porodicu dobro poznavali, ponekad i previše. Sa njim, prilično jakim šahistom, Geler je odigrao dvije svoje posljednje partije u životu, dajući sinu u obe partije bijele figure.
Sve te godine živio je na dači u Peredeljkinu, dugo i teško bolovao. Često je sjedio u tišini, ponekad se smješkajući dječijim, bezbrižnim osmijehom — to je bila postepena opuštenost duše.
Zima te godine bila je rana i oštra. Takav je bio i dan Gelerove sahrane, 20. novembra 1998. Grob mu je bio veoma blizu kuće u kojoj je živio, na groblju udaljenom petnaestak minuta hoda. U posljednjoj riječi David Bronštajn, koji je poznavao Gelera pola vijeka, rekao je da je čitav život Efim Petrovič bio zauzet potragom za istinom. Ali šta je istina u šahu? Ona je neuhvatljiva i iluzorna, ali on je i dalje dan i noć bio zaokupljen njenim traženjem.
Geler je bio jedan od najupečatljivijih predstavnika jednog već odlazećeg šahovskog naraštaja, koji postaje dio šahovske istorije. Nije daleko vrijeme kada će istorijom postati i sam šah, bar onaj kakav su oni igrali…
Decembar 1998.
(Nastaviće se)