V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Odmah po zatvaranju turnira, održanog 9. juna, Kapablanka se, u pratnji V. E. Jeremeeva, uputio na veliku turneju po gradovima Sovjetskog Saveza. Dana 10. juna dao je simultanku u Kalinjinu, koja je trajala pet sati i donijela rezultat +24, −2, −4. U simultanci su učestvovali najjači šahisti Kalinjinske oblasti, a njen tok pratilo je oko 500 najboljih šahista grada i oblasti.
Kao što je u antičkom svijetu „svi putevi vodili u Rim“, tako su i svi Kapablankini putevi prilikom njegovog dolaska u SSSR neizostavno vodili u Lenjingrad.
Već 12. juna nastupio je u šahovskom klubu Lenjingradskog sovjeta. Sljedećeg dana Hose Raul Kapablanka igrao je demonstracionu konsultacionu partiju protiv A. F. Iljina-Ženevskog i I. L. Rabinoviča. U njoj su protivnici ponovili prvih sedam poteza treće partije meča Kapablanka — Aljehin. Pri tome je ovoga puta Kapablanka igrao crnim figurama, a njegovi protivnici bijelim. I usprkos tome što je u toj partiji kubanski velemajstor bijelim figurama stekao prednost, ovoga puta je mirno igrao crnima. Tek u osmom potezu Kapablanka je odstupio od toka te partije. Ubrzo su konsultanti, ne mudrujući previše, odlučili da osvoje pješaka. Ali se on pokazao „otrovnim“. Crni skakač se u tren oka pojavio na pogodnom uporištu — polju c5, a pješačka struktura kraljevog krila bijelog, poslije razmjene lovaca, bila je razrušena. Kada se u igru uključio i Kapablankin top, postalo je jasno da se bijeli ne može spasiti. Ovaj zanimljivi dvoboj predstavljao je svojevrsni revanš Kapablanke Iljinu-Ženevskom, od kojeg je izgubio partiju 1925. godine. Ovoga puta nije uspio da odoli ni Rabinovič, koji je dva puta na turnirima — 1925. i 1935. godine — odigrao neriješeno protiv Kapablanke.
„Razmišljajući o tome da bi šahovsko obrazovanje trebalo uvesti u škole, prisjećam se jednog od najzanimljivijih utisaka na mom dugom šahovskom putu. Prije nekoliko godina, u ruskom gradu Kijevu, imao sam priliku da se sretnem s velikim španskim gitaristom Andresom Segovijom. Poznavali smo se već odavno: on — zaljubljenik u šah, a ja — zaljubljenik u muziku! Njega je očekivao koncert, a mene — seansa simultane igre. Oba nastupa trebalo je da se održe u velikoj koncertnoj dvorani grada i mi smo, naravno, pozvali jedan drugoga.
U seansi simultane igre učestvovali su školarci — djevojčice i dječaci uzrasta od deset do šesnaest godina. U zakazani čas Segovija, njegova supruga i ja ušli smo u dvoranu i na Segovijinom licu vidio sam zaprepaštenje koje ga je obuzelo pri pogledu na prizor koji nam se ukazao. Prostrana dvorana bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, više od hiljadu djece okupilo se na balkonu da posmatra igru. Svi su oni naučili da igraju šah u svojim školama.
Na sceni je, za trideset stolova postavljenih, kako je uobičajeno na ovakvim seansama, u pravougaoniku, sjedilo tridesetoro djece, većinom dječaci, spremni da mi pruže borbu. Po uglovima su sjedili najjači protivnici. Iza leđa igrača nalazilo se mnoštvo djece i njihovih učitelja, a iza njih su bili smješteni gosti. To je zaista bilo, kako se Segovija izrazio, prizor neobičan. U dvorani se okupilo ne manje od tri hiljade ljudi, gotovo sve djeca.”
Zauvijek ću pamtiti lijepog dvanaestogodišnjeg dječaka koji je sjedio za jednim od ugaonih stolova. Branio se s pouzdanošću veterana. Kako su me unaprijed upozorili da se na tom uglu nalaze najjači igrači, toj sam partiji posvetio posebnu pažnju. U otvaranju je dječak primijenio poznatu odbranu, koju, međutim, ne ubrajam među najbolje. Uskoro sam dobio veoma jaku, naizgled čak i dobijenu poziciju. Izgledalo je da se partija neće odužiti, ali, na moje veliko iznenađenje, pri svakom dolasku do table vidio sam da se dječak brani kao lav i da ne gubi borbeni duh. Tako je ta partija trajala gotovo do samog kraja simultanke.
Dječak je na kraju izgubio, ali ni prvoklasni majstor ne bi uspio da spasi partiju na njegovom mjestu. Kada je simultanka završena, pitali su me koju partiju smatram najboljom, i bez oklijevanja sam odgovorio: „Onu koju je sa mnom igrao dvanaestogodišnji dječak u tom uglu.“
U Kijevu Kapablanka nije igrao samo šah. Na njegovu molbu Jeremeev je organizovao susret bivšeg svjetskog šampiona u šahu s kijevskim teniserima. I on je s velikim zadovoljstvom s njima odigrao nekoliko teniskih mečeva.
Dvadeset dvije godine prošle su od prvog dolaska Kubanca u Kijev i, šetajući tim prelijepim gradom, on nije prestajao da se divi prirodi i novom izgledu ukrajinske prijestonice. „Divne kijevske znamenitosti: Dnjepar, zelene ulice ostavile su na mene najljepši utisak“, govorio je Kapablanka. Ovdje se upoznao s poznatim umjetnicima Moskovskog umjetničkog akademskog teatra koji su gostovali u Kijevu — Vasilijem Kačalovim, Olgom Androvskom i drugima. Kako se Androvska kasnije prisjećala, tokom razgovora s Kapablankom govorili su o umjetnosti, muzici, prirodi Rusije, o Lenjingradu, kojem se Kubanac divio.
Iz Kijeva Kapablankin put vodio je u Dnjepropetrovsk, a odatle u Odesu i Harkov, i pošto je velemajstor imao malo vremena (trebalo je da stigne da se odmori u Karlsbadu i pripremi za turnir u Notingemu), odlučeno je da se sva ta putovanja obave avionom.
(Nastaviće se)