

V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Kapablanka se izvinio doktoru zbog kašnjenja i, poput muzičara koji pred koncert provjerava zvuk dirki, namjestivši sve svoje figure, povukao odlučan potez crnim lovčevim pješakom na daminom krilu.
„Sicilijanka!“ — prošaptalo se u gledalištu. Iznenađenje publike bilo je potpuno razumljivo. Već sedam godina ovo otvaranje nije se pojavljivalo u Kapablankinoj turnirskoj praksi, još od njegove partije sa Nimcovičem u Karlsbadu (Karlove Vari).
Očigledno, ni Lasker nije očekivao ovaj potez. Šezdesetsedmogodišnji veteran je zaškiljio, kao da mu smeta zasljepljujuća svjetlost ogromnih lustera Sale stubova, i pažljivo pogledao svog protivnika, koji je spokojno gledao negdje u daljinu.
Uskoro su se bijele figure, grupisane u centru table, otvoreno usmjerile ka poziciji protivničkog kralja. U isto vrijeme crne figure, činilo se, bile su zauzete samo pomjeranjem pješaka na daminom krilu. U 19. potezu Lasker je gurnuo pješaka „f“ preko demarkacione linije. Vrlo je moguće da je potez f4–f5 u njemu probudio prijatne uspomene na isti takav potez prije 22 godine, u odlučujućoj partiji sa istim protivnikom na turniru u Petrogradu. Tada je taj potez bio toliko paradoksalan da je Kapablanka bio zatečen, izabrao vjerovatno ne baš ispravan plan i na kraju nije uspio da izbjegne poraz.
Ovaj put potez f4–f5 nije donio Laskeru očekivani efekat. Njegov protivnik je pripremio i precizno proveo kontraudar u centru i preuzeo inicijativu. Sve crne figure, kako se kaže, „zaigrale su“. Nastojeći da olakša svoju poziciju, Lasker se upustio u razmjene. Kada je veći dio figura razmijenjen, pokazalo se da je Kapablankina strategija bila dalekovidnija: njegov kraljica je prodrla u protivničku pozadinu, mirno uzimala jednog za drugim pješake kraljevog krila, a pritom je držala na oku slobodnog bijelog pješaka na liniji „a“.
Kada se raspršio još jedan oblak dima koji je ispustio Lasker i kada je ugledao nadiruću armadu crnih pješaka, predvođenu nemilosrdnom damom, zaustavio je sat. To se dogodilo u 55. potezu.
Kapablanka je tako ostvario drugu pobjedu nad Laskerom u turnirskim partijama. Uopšte uzev, to je bio njihov 23. zvanični susret za šahovskom tablom, uključujući i devetu turnirsku partiju.
Toga dana je pobijedio i Botvinik. U preostala tri kola razlika od jednog poena između Kapablanke i Botvinika se održala. Svaki od lidera zabilježio je po dvije neriješene partije i po jednu pobjedu. Kapablanka je turnir završio pobjedom nad Eliskasesom. Ova partija je zanimljiva po tome što se, nakon duge pauze, u Kapablankinoj turnirskoj praksi ponovo pojavljuje potez 1. e2–e4!
Moguće je da je Kapablanka namjeravao da protiv mladog austrijskog velemajstora igra Francusku odbranu, jer je Eliskases već dva puta na turniru — protiv Laskera i Rjumina — na potez 1. e2–e4 odgovorio sa 1… e7–e6. S druge strane, Eliskases je mogao pomisliti na često korišćenu Špansku partiju u Kapablankinoj praksi, kada je odgovorio sa 1… e7–e5. Tada je Kapablanka odlučio da još jednom iznenadi protivnika i izabrao Italijansku partiju.
I u nastavku je Kapablanka, uprkos tome što su sve lake figure bile razmijenjene (što se na ovom turniru dešavalo već više puta!), veoma precizno koordinisao topove i damu i organizovao napad na kraljevskom krilu, kombinujući ga sa pješadijskim probojem u centru. U 54. potezu Eliskases je predao partiju.
Na kraju je Kapablanka zauzeo prvo mjesto, osvojivši 13 poena iz 18. Dobio je 8 partija i nijednu nije izgubio. Sljedeća mjesta na tabeli zauzeli su: drugi — Botvinik — 12 poena, treći — Flor — 9½, četvrti — Lilijental, peti — Ragozin — 8½, šesti — Lasker — 8, sedmo–deseto mjesto — Kan, Levenfiš, Rjumin i Eliskazes — po 7½ poena.
Odmah po završetku turnira, Kapablanki je stigao telegram od svjetskog prvaka Maksa Evea:
„Čestitam na brilijantnom uspjehu. Eve.“
Učesnici takmičenja iznijeli su svoje utiske na stranicama štampe. „Rezultatima turnira sam veoma zadovoljan“, pisao je Kapablanka u listu Izvestija 10. juna 1936. godine. Još jedan njegov članak pojavio se u biltenu posvećenom turniru. „Moskovski turnir“, navodi se u njemu, „pokazao se kao najzanimljivije takmičenje posljednjih godina. Izuzetno oštra borba za nagradna mjesta, koja se rasplamsala na turniru, ostavlja neizbrisiv trag u sjećanju učesnika i gledalaca. Odlična organizacija turnira, njegovo uređenje — sve se to takođe duboko pamti.
Velemajstor Botvinik već je dostigao značajnu snagu. Mislim da će se na predstojećem turniru u Notingemu borba za prvo mjesto voditi između Aljehina, Evea, Botvinika, Flora i mene.
Veoma visoko cijenim majstora Levenfiša. Smatram da je on najjači u SSSR-u poslije Botvinika. Ali, nažalost, nedostaje mu postojanosti. Ragozin je u nekim partijama igrao s velikim poletom, ali u kritičnim trenucima pravi greške.
Poslije moje turneje po Sovjetskom Savezu planiram da se odmorim u SSSR-u. Posebno bih želio da otputujem Volgom.“
Mnogo pohvalnih riječi izrečeno je na račun kubanskog velemajstora. Botvinik je, sumirajući stvaralačke rezultate turnira, istakao:
„Izvanrednu igru pokazao je pobjednik turnira Kapablanka. Stekavši minimalnu prednost, on ju je virtuozno iskoristio u završnici. U nekoliko partija Kapablanka se uspješno izvukao iz izgubljene pozicije. To mu je ulilo novu snagu i završnicu turnira odigrao je veličanstveno.“
Usput, o turnirskoj sreći. Ona obično prati najjačeg šahistu. Ali, kako je rekao Rjumin, upravo je to bilo ono što je Kapablanki nedostajalo na posljednjim turnirima. Međutim, „malo sreće“ ne dolazi samo od sebe. U zborniku turnirskih partija Grigorjev je pisao da je, poslije gubitka titule svjetskog prvaka, „na Trećem moskovskom turniru Kapablanka ponovo pokazao samopouzdanje, borbenost, nekadašnju lakoću i preciznost u tumačenju završnice. Kapablanka ponovo pronalazi svoju sjajnu staru ‘formu’.“
Ne može se poreći da se staro šahovsko pravilo — za prvu nagradu potrebno je mnogo umijeća i malo sreće — pokazalo ispravnim i u slučaju Kapablanke. Osvojiti dva poena u tri takve partije kakve je imao protiv Flora, Botvinika i Ragozina — to je, naravno, velika sreća. Ipak, praktična šahovska borba razlikuje se od nepristrasne šahovske analize upravo po tome što čvrsti živci i upornost u borbi ponekad mogu pretegnuti „tas na vagi“ i uticati na ishod, naizgled „beznadežne“ partije. Izvanredne sportske osobine Kapablanke još jednom su se pokazale kao dragocjen saveznik njegovog izuzetnog stvaralačkog dara.
(Nastaviće se)