
Niš, 2024
ESEJ O PETROSJANU
Poruke, razmišljanja, komentari
O sebi
K: U mom šahovskom stilu, kao u ogledalu prikazao se moj karakter. Za mene je svojstvena opreznost, obazrivost. Do takvog stepena da posmatrajući neke svoje partije nisam mogao prepoznati sebe do toga da sam se pitao „da li sam stvarno ja ovo igrao“. Istovremeno sam uveren da produkujući samo obazrivost ne mogu se dobiti dva meča za prvensvo sveta i četri šamponata zemlje. Moje mišljenje je da se u šahu sve može naučiti!
K: Prema slavi sam se odnosio kao prema konfeti. Ako je tu, dobro jest, ako nije, može se i bez nje!
K: Niko bolje od mene ne zna koliko me je nerava stajao naziv „Železni“!
K: Kad je Nimcovič postao velemajstor, njemu se dugo vremena javljalo nepoznato osećanje ka protivniku koji je dospeo u slabiji položaj. Njemu ga je prosto bilo na neki način žao. U meni se često javljala ista slabost.
K: Ja sam u mladosti za tablom računao mnogo varijanti, dovoljno brzo i dovoljno daleko. I danas sam sačuvao moć dobrog i tačnog pro računa, ali ne više pet puta zaredom u toku jedne partije. Uključiti svoj „računarski aparat“ na najvišu frekvencu (voltažu) sad mogu jednom do dva puta u toku partije. Zato i biram otvaranja koja su šematskog karaktera i gde nije nužno računati varijante potez za potezom.
Ali u kritičnom trenutku partije, kad je to potrebno ja mogu da ga koristim isto kao i ranije.
K: Svoje grube previde sam mučno preživeo, ali od poraza nikad nisam pravio tragediju.
K: Ne pripadam onim igračima koji posle poraza igraju sa „duplom“ energijom. Više volim da narednu partiju odigram spokojno i ne proganja me potreba neposrednog revanša.
K: Uvek sam nastojao da na mene ne deluje ponašanje protivnika, već snaga njegovog poteza.
K: Nikad nisam stavljao u prvi plan poznavanje otvaranja. Bez straha pred slabijim pozicijama igrao sam razne varijante i na taj način se prosto iz navike, jer sam ih često igrao u meni postepeno razvilo samopouzdanje u odbrani slabijih pozicija
K: Ako je stil – čovek, onda svako igra onako kako nalaže njegova priroda. Meni je po prirodi svojstvena opreznost, u principu ne volim rizične situacije. Ali, i to je stvarno paradoksalno ja se nikad nisam žalio na svoje kombinaciono znanje. I uopšte mislim, mada mnogi to smatraju pogrešnim, da se šah održava na taktici. Ako je strategija komad mermera, taktika je gravura (figura) kojom vajar (majstor) kleše proizvode svog šahovskog iskustva.
K: Ja više preferiram odbranu od napada, ali ko je dokazao da je odbrana manje opasna i rizična veština od napada. Zar igrač koji štiti svoje utvrđenje od juriša ne hoda po ivici propasti? Zar za takvu igru nije potrebna muževnost? I zar je malo partija ušlo u arhivu šahovskih dostignuća zahvaljujući virtuoznoj odbrani.
K: Moj šahovski kredo je LOGIKA!!! I duboko sam uveren da se u šahu, što ga i održava kao igru, ništa ne dešava slučajno. Ja volim one partije koje su igrane u skladu sa potrebama i logičnim zahtevima pozicije. I verujem toliko u logičnu „pravilnu“ igru.
K: U celoj svojoj karijeri najbolje sam igrao u periodu 1958-63 godine. Tada me je inspirisala sama borba, a kad čovek dostigne postavljene ciljeve, inspirisanost opada. To je neizbežno!
K: Moj učitelj broj 1 je život, broj 2 pokojni Arčil Ebaraldze koji je predavao šahovsku nauku u Tbiliskom dvorcu pionira, posle toga Kapablanka i Nimcovič i dalje svi oni sa kojima sam se susretao na šahovskoj tabli.
K: Prema pesimističkim prognozama i mišljenjima tzv. „eksperata I specijalaca“, ljudi udaljenih od šaha, u meni se je odavno razvio imunitet.
K: Disertacija je meni odnela mnogo energije i vremena, ali mi je I mnogo pomogla da shvatim i uobličim svoje poglede na šah.
K: Nikad nisam mislio da treba da budem svetski prvak i gubitak titule nisam doživeo kao tragediju. Uvek sam pre svega želeo da igram šah!
K: Na čisto biološkom nivou nije jasno kako šahista stvara! Ja na primer ne znam „šifru“ svog šahovskog razmišljanja. Zašto pravim takvu i takvu procenu, analiziram rasplet? Ne znam!
(Nastaviće se)