Moskva 2003.
RADITI, TREBA RADITI
Olu‑gajevski? Polu‑gajevski? Ne, takvog prezimena ne može biti, — smijući se, tvrdila je preplanula dama, slučajan posjetilac šahovskog turnira, vrućeg septembarskog dana 1965.
„Da, ali moje prezime zaista jeste Polugajevski“, — zbunjeno je ponavljao Ljova — raskošna kosa, izražajne crne oči ispod busenastih obrva, brza riječ — gotovo opipljiva energija tridesetogodišnje mladosti. Tada sam ga i upoznao, one daleke jeseni ‘65. u Sukhumiju, gdje smo igrali u finalu „Burevestnika“, koji je istovremeno bio polufinale prvenstva SSSR-a. Iako je Ljova već bio priznat velemajstor, u finale su tad lično pozivale rijetke osobe, pa je i on — kao ustvari svi— morao počinjati od polufinala. Ja još nisam bio ni majstor (normu sam ostvario na tom turniru), razlika u klasi bila je ogromna, i Ljova me lako pobijedio. Turnir je bio dug — skoro čitav mjesec — i ostala su mi u sjećanju ne samo pojedinačne partije, već i more, plaža, gdje su se danima okupljali skoro svi učesnici, sam Ljova, njegova druželjubivost, srdačnost prema nama, sasvim još mladima: Alburtu, Guljku, meni samom…
Zanimljivo je da su najnovija isključivo šahovska sjećanja na njega takođe povezana sa morem, suncem, plažom. Na Arubi, u proljeće 1991. godine, obojica smo igrali mečeve protiv sestara Polgar, on — protiv Judit, ja — protiv Sofije, i viđali smo se tokom tri sedmice svakodnevno i razgovarali mnogo o raznom. Ali naravno bilo je brojnih susreta na turnirima i Olimpijadama u Tilburgu, Buenos Ajresu, Plovdivu, Vaj-aan-Zee, Stokholmu, Solunu, konačno kod mene u Amsterdamu, kod njega u Parizu i posljednji — u Monaku u aprilu ’95, nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Pokušaću ispričati o tim susretima i o izvanrednom velemajstoru Lavu Abramoviču Polugajevskom.
Svi koji su poznavali Ljovu u djetinjstvu, sjećaju se malenog dječaka svojih godina, nevjerovatno mršavog dječaka s brzim govorom i živim očima.
Boris Spaski: „Izvrsno se sjećam dana kada sam prvi put vidio Ljovu u Lenjingradu na dječijim takmičenjima 1949. godine. Imao sam tada dvanaest godina, njemu je bilo par godina više. Ja sam tad sjajno igrao u ‘šćelbane’ (ne preteška igra, smisao koje je izbijanje komada protivnika sa table palcem), doveli su tada kod mene Ljovu Polugajevskog, i on me jednostavno pobijedio u tu igru. A nekoliko dana kasnije odigrali smo našu prvu partiju. I nje se sjećam takođe. Ja sam počeo 1.d4, Ljova je odgovorio 1…f5. Igrao sam 2.g4, i nastala je takva zbrka na tabli da smo, prestrašeni, već nakon nekoliko poteza pristali na remi.“
Vidim jasno lice blistavog Ljove nakon pobjede jedne od najpoznatijih njegovih partija na prvenstvu SSSR-a 1969. protiv Talja, kada sam bio sekundant poraženog. Varijanta koja se pojavila u partiji proučavana je sa Mišom još u periodu priprema za njegov meč s Korčnojem, i, kako nam se činilo, prilično detaljno. Poziciju koja je nastala nakon 20. poteza crnog nismo posebno proučavali: zaista, crni ima višak figure, bijeli gubi i topa i skakača, direktnih prijetnji se ne vidi. Ljova je ipak analizirao dalje i dublje, pronašao nastavak napada i lijepo pobijedio. Geler je kasnije pričao da je uveče, na dan prije te partije, svratio u sobu Polugajevskog i vidio raspoređenu poziciju na tabli. Ista ta pozicija (nakon 25. poteza!) stajala je sljedećeg dana u partiji Polugajevski — Talj. Pokazalo se da su tokom pripreme Spaskog za meč s Petrosjanom zajedno analizirali tu varijantu, a Ljova je u svojim razradama otišao još dalje. Ne isključujem, da je Geler ostao u Ljovinoj sobi još desetak minuta, mogao je vidjeti poziciju ne poslije 25. poteza, nego i poslije 30., pa i dalje! Ovdje, po mom mišljenju, ogleda se dva momenta: izvanredne analitičke sposobnosti Ljove, težnja da se dođe do istine, izračuna sve do kraja, s jedne strane, i neka nesigurnost u sebi — s druge. Ta nesigurnost, spojena s pretjeranim poštovanjem prema istinskim šahovskim velikanima i precjenjivanjem mnogih, koje je sam po sebi nadmašivao, pratila je Ljovu tokom cijele karijere, a naročito u mladim godinama. „Moj najteži protivnik sam — ja. Tokom igre često nesvjesno od kandidata za majstora pravim svjetskog šampiona“, — rekao je jednom sam.
U svom sveobuhvatnom istraživanju otvaranja, Polugajevski je, nastojeći da svede ulogu slučajnosti na minimum, otišao u mnogome dalje čak i od Botvinika. U metodu pripreme i analize, koji danas usvajaju mladi šahisti – prije svega Kasparov – jasno se nazire pravac koji je trasirao Polugajevski. To je metod u kome se protivnik zatrpava teorijskim novitetima, kao što se, po izrazu Furmana, vukovi na zimskoj hajci opkoljavaju zastavicama.
U osnovi ovog metoda potpune pripreme u otvaranju leži – rad. Odakle to kod Ljove? Da li je to bila njegova lična osobina? Ili je to upio genetski, još iz vremena kada je siromašni Jevrejin iz provincije, da bi mogao da uči ili samo da živi u Petrogradu ili Moskvi, morao stalno da dokazuje da je bolji od drugih, kako bi ušao u propisani procenat? Ili treba tražiti odgovor još dublje, u stihovima Mandeljštama:
„Neka je to i uvredljivo, razumite: postoji blud rada i on je u nama u krvi“?
Odgovor na ta pitanja nije lak. Ali zna se da je školu završio sa zlatnom medaljom, da je studirao na teškom tehničkom fakultetu, i da je godinama radio, sve to uz šah. Ko još od velemajstora njegove generacije i nivoa može to da kaže za sebe?
U temelju njegovih šahovskih pobjeda, pored istaknutog talenta, energije i odlučnosti, stoji neumoran analitički rad. Čuvene sveske Polugajevskog, u koje je pedantno bilježio rezultate svojih dnevnih i noćnih bdijenja! Očevici pričaju kako je još kao sasvim mlad išao raširenih ruku i sa užarenim pogledom prema vozu koji se već pokretao – zaboravio je u njemu sveske sa godinama analizâ: „Ne dam!!!“
Mnogo godina kasnije, u proljeće 1991, našao se u sličnoj situaciji – kada je vozom stigao na aerodrom Šiphol, odakle smo zajedno letjeli za Arubu, otkrio je da je zaboravio sve sveske sa analizama i pripremama u vagonu. Naravno, u šali je okrivio ženu za nepažnju, bio je uznemiren – ali već ne toliko kao nekad. Ne znam, usput, da li je tada u mladosti uspio da zaustavi voz, ali te sveske su se, srećom, pojavile mjesec dana kasnije u birou za izgubljene stvari – predao ih je kondukter koji ih je pronašao.
Njegove sveske iz perioda sazrijevanja nisu samo plod ogromanog analitičkog rada, već i nemilosrdna samokritika:
- „Popustili su mi živci, nije bilo dovoljno izdržljivosti…“
- „Loše igram pozicije u kojima treba nešto da se žrtvuje…“
- „Slabo realizujem prednost…“
- „Puno se nerviram i osjećam strah kada napadam u nejasnim, obostrano oštrim pozicijama…“
Vjerujem da u gotovo svim fazama razvoja šahiste, ovakvo bespoštedno samoproučavanje pomaže u otklanjanju slabosti — u usavršavanju. Osim, možda, u posljednjoj fazi – borbi za titulu svjetskog šampiona – kada takva kritika, stalno ističući negativne strane, postaje prepreka onome ko treba da bude iznad svih i bolji od svih.
(Nastaviće se)