V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
O interesovanju za djelo šahovskog šampiona svjedoči i konkurs na temu „Stil, strategija i taktika Kapablanke“, koji je 1930. godine raspisao časopis „Šahovski list“. Sudije konkursa, G. J. Levenfiš i A. A. Smirnov, prilikom proglašenja rezultata (1932, br. 6) proglasili su najboljim radovima članke Pliseckog, Kargina i Novoteljnova.
Evo nekoliko interesantnih i u osnovi tačnih misli koje je iznio lenjingradski šahista Nikolaj Novoteljnov (danas poznat majstor i autor udžbenika šahovske igre):
„Djelo Kapablanke, umjetnika klasične škole, uobličilo je sve što je proglašeno šahovskom istinom… Unijeta je masa novih pojmova… Kapablanka nema afinitet prema igri na kraljevom ili daminom krilu, niti u centru: igra je svuda i svuda, ali ne rasplinuta, već kombinovana, teži jednoj cilju.“
„Kapablankine kombinacije nisu same sebi cilj, već sredstvo napredovanja ka cilju, osvajaju svojom mudrom logikom i redoslijedom.“
„Lićnost Kapablanke kao praktičnog majstora nedostižna je za mnoge. Mora se žaliti zbog njegovih poslednjih nekoliko neuspjeha. Na turnirima obično pobjeđuje onaj ko rizikuje, a solidni remiji Kapablanke gube pred nepravednim pobjedama prvog nagrađenog.“
Čini se da ove dvije diskusije na stranicama sovjetskih šahovskih izdanja nisu prošle nezapaženo kod Kapablanke. Takav zaključak može se izvesti analizom njegovih kasnijih izjava o „reformi šaha“ i evoluciji njegove igre, koja je ponovo postala dinamičnija i rizičnija (nego u 20-im godinama!) i donijela mu ne samo nova kreativna, već i sportska dostignuća.
Prijateljski kontakti Kapablanke sa sovjetskim kolegama nisu prestajali. Pri svakoj prilici on je naglašavao svoje prijateljsko i naklonjeno raspoloženje prema Sovjetskom Savezu. Na primjer, 1931. godine — Kapablanka je tada radio u kubanskoj ambasadi u Parizu — susreo se sa starim poznanikom, sovjetskim šahovskim majstorom i diplomatom A. F. Iljinom-Ženevskim, koji je u Francuskoj bio privremeni zastupnik SSSR-a.
Evo šta je Iljin-Ženevski javio u pismu od 20. avgusta 1931. narodnom komesaru (minstru) inostranih poslova SSSR-a M. M. Litvinovu:
„Cilj posjete kod mene atašea kubanske ambasade u Parizu, Kapablanke, bio je, bez sumnje, da isproba teren i provjeri da li je sovjetska vlada promijenila svoj stav prema izvozu šećera, koji smo utvrdili tokom londonskih pregovora sa Međunarodnim šećernim komitetom.“
Pri rastanku, Kapablanka je još jednom potvrdio svoja prijateljska osjećanja prema SSSR-u i izjavio da čuva najbolja sjećanja na svoje putovanje na Moskovski međunarodni turnir 1925. godine.
Tek sredinom 30-ih godina Kapablanka se vratio aktivnoj igri, vratio se ne samo da podsjeti na sebe, već da ponovo sa punim glasom pokaže da se i dalje smatra kandidatom za svjetsku krunu, i svojom igrom je opet dokazao da za to ima sve osnove.
POGLAVLJE 4. NOVI TRIJUMF
DESET GODINA KASNIJE
U februaru 1935. godine Kapablanka je ponovo doputovao u Sovjetski Savez radi učešća na velikom međunarodnom turniru. Deset godina nije bio u sovjetskoj prestonici i sa iznenađenjem je primijetio koliko se grad promijenio za to vrijeme. Ipak, Moskva i Moskovljani, kako je rekao pisac Lev Kasilj, nisu uočili „velike promjene kod Kapablanke… On je i dalje mlad, energičan, veseo, kao što smo ga vidjeli prije deset godina“.
Na turniru su se opet sastali „stari“ rivali – Hose Raul Kapablanka i Emanuel Lasker. 66-godišnji Lasker je tek godinu dana ranije ponovo počeo da učestvuje na šahovskim turnirima. Nakon devetogodišnje pauze nastupio je u Cirihu i pokazao da mu još uvek „ima baruta u barutnici“, zauzevši 5. mjesto među šesnaest učesnika i prepustivši mjesto ispred sebe samo Aljehinu, Floru, Eveu i Bogoljubovu.
46-godišnji Kapablanka, nakon duže pauze, nastupio je na novogodišnjem turniru u Hastingsu, gdje je zauzeo 4. mjesto, dok su 1–3. mjesto podijelili Tomas, Flor i Eve. Turnir u Hastingseu bio je prvi međunarodni nastup mladog sovjetskog šampiona Mihaila Botvinika, koji je zajedno sa Lilientalom podijelio 5–6. mjesto.
Pored Botvinika, još četvoro učesnika iz Hastingsa otputovalo je ubrzo nakon završetka turnira u Moskvu. To su bili Kapablanka, Flor, Liliental i najjača šahistkinja svijeta Vera Menčik. Od stranih šahista, pored Laskera, bili su pozvani još i Špilman, Štalberg i Pirc.
Pored poznatih sovjetskih šahista Levenfiša, Romanovskog i Rabinoviča, na turniru je učestvovala grupa talentovanih mladih majstora, za koje je moskovsko takmičenje predstavljalo prvo ozbiljno iskušenje u životu. Nikolaju Rjumin, Vjačeslavu Ragozinu, Ilji Kanu, Georgiju Lisicinu, Viktoru Goglidzeu, Vladimiru Alatorcevu i Vitaliju Čehovu predstojao je zadatak da dokažu kako nisu „dječaci za tući“ i da mogu ravnopravno da se bore sa najjačim šahistima svijeta.
(Nastaviće se)