

V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
«Beati possidentes!» — „Sretni su oni koji posjeduju!“ govorili su stari Rimljani. Ali da li je trebalo „posjedniku“ onoga čemu je težio cijeli život, koji je uložio maksimalno napora da se popne na šahovski Olimp, ponovo stavljati na kocku sve osvojeno, i to u borbi sa tako opasnim protivnikom, kada mu sam protivnik pruža priliku da ponosno odbije da igra s njim?!
Šta se zapravo dogodilo? Zašto dva šahovska genija, intelektualci i pravi džentlmeni, više od deset godina nisu uspjeli da pronađu „zajednički jezik“?!
Ako se razmatra iz perspektive svakog od njih, imali su snažne argumente da ne ustupe jedan drugome.
Iskusivši na vlastitoj koži šta znači meč bez ograničenja, Kapablanka je shvatio da je duboko pogriješio insistirajući na tom uslovu prilikom sastavljanja Londonskih pravila. Sada je predlagao da se broj partija ograniči na 16 i da se igra do 6 pobjeda. Ako nijedan od učesnika ne uspije u tome nakon 16 partija, pobjednik je onaj koji ima više poena. U slučaju izjednačenja šampion zadržava svoj naslov.
Kapablanka je razumno smatrao da, ako je u Buenos Airesu bilo 25 remija u 34 partije, u revanš-meču ih može biti još više, i da će meč postati ne uživanje za protivnike i publiku, već „prava robija“, a uz to može štetno uticati na zdravlje oba učesnika.
Kao što je poznato, kasnija istorija borbe za svjetsko prvenstvo (posebno čuveni meč Karpov — Kasparov 1984/85, prekinut nakon 48 partija!) pokazala je koliko je Kapablanka bio u pravu.
To je, naravno, shvatao i Aljehin. I sa svoje strane, davao je saglasnost da igra takav ograničeni meč s Kapablankom, ali samo nakon što odigraju neograničeni meč: „Ja sam pobijedio Kapablanku pod njegovim uslovima. I svoju titulu u meču s njim braniću se samo pod istim uslovima.“
Aljehin je to odlučno ponovio i nakon što je dobio kopiju pisma koje je Kapablanka poslao predsjedniku FIDE ubrzo nakon povratka iz Buenos Airesa, predlažući promjenu nekih uslova za mečeve za svjetsko prvenstvo, prije svega uvođenje limita od 16 partija. Što se tiče finansijskih uslova — uloga od 10 hiljada dolara i preliminarna garancija od 500 dolara — i tu je, kako će uskoro postati očigledno, pravio grešku ostavljajući ih nepromijenjenim.
Oštro osudivši ovo pismo Kapablanke, Aljehin je pisao: „Pobijedio sam Vas u poštenoj, teškoj borbi u 6 partija, i priznam samo onoga koji je jači od mene, a ko pobijedi u 6 partija.“
Pošto FIDE tada još nije imala zakonsko pravo da utvrđuje pravila održavanja svjetskog prvenstva, Kapablanka je bio primoran da se složi s Aljehin ovim zahtjevima. 8. oktobra 1928. godine, dolaskom na međunarodni turnir u Berlin, poslao je izazov šampionu svijeta:
„Dragi gospodine, ovim pismom Vas službeno izazivam na meč za svjetsko prvenstvo prema važećim Londonskim pravilima iz 1922. godine.
Iskreno Vaš, H. R. Kapablanka.“
Četiri dana kasnije, Aljehin je u odgovoru obavijestio Kapablanku da trenutno ne može prihvatiti njegov izazov, jer je još krajem avgusta pristao da 1929. godine igra meč s Bogoljubovom.
Tačno godinu dana kasnije, ovog puta iz Barselone, Kapablanka je ponovo poslao izazov Aljehin u, koji je tada igrao i vrlo uspješno meč s Bogoljubovom:
„Dragi gospodine! U skladu s Vašim zahtjevom upućenim dr. Ledereru ovim pismom potvrđujem moj prethodni izazov da igram meč za svjetsko prvenstvo. Predao sam zalog od 500 dolara dr. Ledereru kao garanciju izazova u skladu s Londonskim pravilima iz 1922. godine.“
Nakon završetka meča s Bogoljubovom, Aljehin je odgovorio saglasnošću da kroz godinu dana odigra novi meč i odredio početak između 15. oktobra i 15. decembra 1930. godine. Međutim, izbila je svjetska ekonomski kriza, zbog čega Kapablanka nije mogao da obezbijedi finansijske uslove. Zatražio je odlaganje meča do zime 1930/31. godine.
Konačno, početkom 1931. godine, Kapablanka se treći put obratio Aljehin u izazovom za revanš, predlažući da se odigra na Kubi ili u SAD zimi 1931/32. „U slučaju Vašeg odbijanja“, — pisao je očigledno u očaju Kapablanka — „biću primoran da tvrdim pravo na titulu šampiona u njegovom odsustvu i od tog trenutka biću spreman da branim tu titulu na slobodnom i otvorenom takmičenju.“
Aljehin, naravno, odbija ultimativni ton izazova, ali formalno se nije odrekao meča i, po pravu šampiona, odredio je početak između 15. avgusta i 15. septembra 1931. godine, tj. u istom periodu kada je počeo njihov prvi meč. Međutim, za tako kratak rok bilo je, naravno, nemoguće obezbijediti finansijsku stranu takmičenja.
Što se tiče zaloga od 500 dolara, koje je Kapablanka uplatio 1929. godine iz svojih sredstava i tražio da mu se vrate, Aljehin je odgovorio da je saglasan da pitanje prepusti arbitražnoj komisiji i da će je zamoliti, ako se „u ovom slučaju izjasni u moju korist, da Vam dostavi adresu neke dobrotvorne ustanove kojoj bi taj novac trebalo predati…“
Iz same forme novog izazova, kao i iz karaktera Aljehin ovog odgovora, bilo je jasno da revanš-meč neće biti odigran.
Nakon neuspješnih pregovora s Aljehinom, Kapablanka se povlači iz burnog šahovskog života Evrope u mirnu luku malih američkih turnira. Njegovi posljednji nastupi na kontinentu na prijelazu 20-ih i 30-ih godina…
(Nastaviće se)