
Niš, 2024
LIČNOSTI
POŠTOVANJE ZA VELEMAJSTORA
U novembarski ponedeljak u podne, uz opelo i prisustvo većeg broja lokalnih i niških šahista, na malom svrljiškom groblju sahranjen je velemajstor Miroslav Tošić. Pogrebu su prisustvovali i predstavnici šahovskog saveza Srbije, prisutna je bila i njegova bivša supruga ruski velemajstor Marija Manakova. Tužne slike, tragična priča. Briga za zdravlje Tošiću nikad nije bila prioritet, baš naprotiv imao je prema njemu izraženo autodestruktivan odnos, u kome telo nije imalo šanse da na duže vreme pretekne. Ispraćen je u atmosferi žalosti i neverovanja, sa jednodušnom konstatacijom izgovorenom i odćutanom da je bio odličan šahista, jak velemajstor ali pre svega poštenjačina, naivčina jednom rečju dobar čovek. Da, i uz sve to bio je i hodočasnik bez jasnog smera, pseudofilozof, poetska duša, provincijski sanjar u trajno nerazrešenom odnosu sa svojom lokalnom sredinom, koju je silinom svoje nadarenosti daleko prevazišao, ali od čijeg ograničavajućeg uticaja nikad nije uspeo da se do kraja otrgne. Prenaglašena individualnost i nomadska priroda, nisu ga na dužu stazu zadržali ni u niškom šahu gde je formacijski najviše pripadao. Iza svih njegovih uloga i interakcija razvijala se i do pred samu smrt trajala jedna hrabra, originalna šahovska karijera, kontroverzna u porukama, rasejana usponima i padovima, permanentno egzistencijalno opterećena, nikad dovoljno finansijski i porodično stabilna da u potpunosti razigra svoj neosporni potencijal.
Šahovski se prepoznao relativno kasno, tek u srednjoj školi, ali kad je „virus ušao u krvotok“ vrlo brzo ga je preplavio i postao sastojak od koga je do poslednjih dana bio zavistan. Posmatrajući njegovedebitantske partije na omladinskoj tabli niškog kluba, sećam se kao danas tih reči, pokojni velemajstor Šahović komentarisao je u svom stilu: „od ovog seljačeta će se napraviti jak igrač“. Kao da je naslućivao budućeg šahovskog dvojnika koji ga je po dubinskom shvatanju igre, nonšalantnom odnosu prema teoriji, glorifikovanju ličnog neusavršavanja i potpunom ignorisanju sportskog načina života, skoro doslovno prekopirao. Bez šahovskih učitelja, van standardizovanih okvira napredovanja kroz kadetska i omladinska takmičenja, stalno u razmeđu lokalnog provincijskog kluba koji mu je obezbeđivao skromnu apanažu i sezonskih nastupa u jačim klubovima koji su mu donosili samo privremenu egzistencijalnu relaksaciju, Tošić je monaškom doslednošću koračao svojom šahovskom stazom. Polovni kompjuter je nabavio mnogo vremena nakon što je postao velemajstor i to ne iz autentične potrebe (imao je averziju prema „šahu van šahovske table“) već vise zbog pritiska svojih šahovskih drugara. Osnovna šahovska literature mu se uglavnom sastojala iz raznoraznih časopisa koje je dovlačio sa brojnih turnira odigranih u Rusiji, korisnih za njegov model studiranja, ali istovremeno i pogodnih da se u trenucima finansijske krize bez žaljenja ponude za otkup. Ali ako se u „vanigračkom miljeu“ ponašao amaterski nonšalantno, kad krene igra i „tabla počne da diše“ pretvarao bi se u vrhunskog profesionalca, fanatično fokusiran na aktuelnu šahovsku temu, neumorno angažovan u traganju za najlogični jim rešenjima, budan i spreman da se u trenu prilagodi promeni ritma i dinamskim zahtevima pozicije. U više navrata sam imao priliku da se u to lično uverim, odigrali smo dosta turnirskih partija. Uvošten Monalizin osmeh susretao me je kad god podignem glavu, kroz njega se nesvesno maskirala kreativna odsutnost. Česti pušački izleti u međupotezima njegovih partija bili su svojevrsna demonstracija „mesečarskog transa“, u kome je on sa nesmanjenom koncentracijom i u pušačkoj zoni igrao svoju partiju.
U toku svoje šahovske karijere koja je trajala više od četiri decenije, Toške je na raznoraznim domaćim i stranim lokacijama odigrao bezbroj partija i turnira u svim formatima. Borio se bespoštedno i ravnopravno sa više generacija počev od one najslavnije (Gligorić, Ivkov, Matulović, Marjanović) koju je ispratio u odlasku, preko trajno prisutne (Damljanović, Rajković, Abramović, Dražić, Cvetković) sa kojom se najviše rvao, pa sve do reprezentativno aktuelne (Ivanišević, Perunović, Sedlak) i već afirmisano nadolazeće (Radovanović, Zajić, Vuk Đorđević). Najbolje je igrao u periodu 1995-2000 godine, bio je na pragu reprezentacije, dobio je velemajstorske akreditive, dogurao do svog maksimalnog rejtinga 2525, pod bombama 1999 godine osvojio šampionat zemlje. U to vreme mu se rodio sin, osam godina je proveo u braku sa ruskom šahistkinjom Marijom Manakovom čija je dinamična umetnička priroda, umnogome uticala na oslobađanje njegovih potisnutih potencijala. Neko vreme je živeo u Moskvi, napravio kontakte koji su mu omogućili više nastupa na ruskim turnirima, posebno je bio rado pozivan na tradicionalna šahovska susretanja u Čeljabinsku. Nažalost, kao i mnogi neiskazani talenti u našem šahovskom podneblju, nije ozbiljno shvatio svoj životni momentum. Posledično nije ga ni oplodio. Autodestruktivne sile njegove prirode polako su počele da preuzimaju primat, čežnjivo je tragao za originalnom formulom „naduspeha“ sve više se utapajući u pseudofilozofsku letargiju.
Zaljuljala mu se vera, ne toliko u samu igru koliko u sopstvenu dostojnost da u njoj učestvuje. Polako je počeo da presušuje izvor inspirativne energije, rezultati su mu izgubili kontinuitet, do samog kraja karijere na mah bi blesnula poneka blistava kreacija ali bi se poput na tren osvetljenog bisera, vrlo brzo utopila u sivilo prosečnosti. Ma koliko paradoksalno zvučalo Tošić je i pored svoje opsesivne takmičarske angažovanosti svoje primarno šahovsko vreme trošio na kontemplaciju, šahovsko sanjarenje, na razmišljanje o šahu u opštem značenju.
Neostvarena ambicija mu je bila da postane selektor ženske reprezentacije, uveren (i verovatno obodren iskustvom zajedničkog života sa našom dugogodišnjom reprezentativkom) da bi u tom miljeu, njegove univerzalne šahovske ideje“ najintenzivnije doživele stvaralačku primenljivost. Vizionarski je glorifikovao značaj psihološkog samouvida I traganja za sopstvenim umetničkim mogućnostima kao važnog uslova za vrhunske domete. Verovao je da su žene najprijemčivije za takve uticaje i kad god bi se zatalasalo oko „ženskog selektorstva“, napaljeno bi mi predlagao rad na psihološkom programskom projektu, kao ekskluzivnom adutu kandidature. Naravno dotični se nikad nije pokremuo, prosto iz razloga što osnovnom uslovu za njegovo ostvarivanje, lobiranju, administrativnim spletkama, animiranju šire šahovske javnosti i ličnom marketingu nije bio logistički, niti karakterno dorastao.
Velemajstor Tošić je bio šahovski samouk, neobična i originala figura, njegovim odlaskom naša mala šahovska zajednica izgubila je vernika na koga se uvek kad je u pitanju šahovska profesija u svakom aspektu njene primenljivosti moglo računati. Do poslednjih dana ije ga napuštala uverenost da se spasonosna tajna osmišljenog življenja krije u šahu, iluziju njenog potencijalnog otkrića ostavio je u amanet budućim generacijama. A nama sa kojima je tokom svog šahovskog veka rastao, družio se i igrao ostaje legat njegovih originalnih partija, trajno sećanje na plemenitog čoveka i drugarska obaveza da, ako nekad sretnemo Mariju“ ispratimo poetični naslov lirskog dokumentarca, koji je snimio i posvetio svojoj bivšoj supruzi i po dobru ga pomenemo.
(Nastaviće se)