
Moskva 2003.
A što se tiče sna: dobro sam spavao sve do moskovskog turnira 1936. godine.
Ali tada je bila strašna vrućina, i još stalna buka na ulici – izgubio sam san.
Ali bio sam mlad, i čak s nesanicom igrao sam dobro, prisiljavao sam se da igram.
Poslije sam nekako povratio san, ali potpuni red više nikad nije bio.
Bez ikakve sumnje, mašina će igrati bolje od čovjeka i tu nema čega da se bojimo – šah će postati još popularniji.
Ljudi i dalje trče po stadionima, iako su bicikli, a naročito automobili, mnogo brži.
Ne, tu nema razloga za strah, ali stvar nije jednostavna.
Znate šta sam jučer na predavanju shvatio?
Lakše je napraviti program za upravljanje ekonomijom nego za šah, jer je šah dvostrana igra, antagonistička – igrači jedan drugom smetaju, to je stvarno nevjerovatna kompleksnost.
A u ekonomiji toga nema, tamo je sve jednostavnije.
Ne, Staljina nisam vidio, s Poskrjebeševim, njegovim pomoćnikom, razgovarao sam telefonom,
ali Staljina nisam vidio.
Ali imam telegram.
Dobio sam ga u januaru 1939. godine, nakon što sam poslao pismo Molotovu u vezi mog meča s Aljehinom.
Telegram je glasio: „Ako odlučite da pozovete šahistu Aljehina na meč, želimo Vam potpuni uspjeh. Ostalo nije teško obezbijediti. Molotov.“
Uvijek sam mislio da je to Molotov pisao, ali jednom sam pročitao to sa kavkaskim akcentom
i shvatio – to je Staljinov stil, posebno ta rečenica: „Ostalo nije teško obezbijediti“.
Pa onda, u mom Centru još uvijek visi naredba iz 1950. Godine s potpisom Staljina.
Staljin, znate, nije bio samo negativna ličnost, njegova uloga je bila dvostruka.
Jačao je državu, i iako su ljudi živjeli siromašno, većina ga je podržavala.
Desetine miliona života, kažete? Znate, ja u to baš i ne vjerujem.
Logori su, naravno, postojali, ali mnogi su se iz njih vraćali, i moji prijatelji su se vraćali.
Tako da tim brojkama baš i ne vjerujem.
Iako je Staljin veoma vješto prikrivao svoja zlodjela.
Prvi put sam osjetio da je to sve laž, 1952. godine, kada su objavili proces protiv ljekara –
„ljekari-ubice“.
Tad nisam povjerovao.
Bio sam na prijemu kod Višinskog.
Još tada, prije rata, zastupao sam ideju da se šahovski turniri organizuju kao muzički konkursi,
da šah nije ništa lošiji od violine.
Rekao sam mu to direktno, a Višinski kaže: „Nemamo novca.“
A ja njemu: „A za konkurse imate?“
Nije mi ništa odgovorio…
Višinski je bio konformista, ali sposoban čovjek.
U kom smislu?
Dobar pravnik, talentovan, ali bez principa.
A Kriljenko, to je bila druga stvar:
dobar, pravedan, principijelan i strašno je volio šah, ali su mu, naravno, partijska disciplina i uputstva CK bili zakon.
Hruščova sam vidio jednom, na prijemu.
Sjećam se – ide on, ogroman stomak, fotografi viču:
„Fotografiju, Nikita Sergejeviču!“
A on pita:
„A gdje?“
Tad se Brežnjev, koji je išao pored njega, spustio na zemlju, podmetnuo koljeno,
i Hruščov je sjeo na njega.
Tako su i na slici zajedno.
Brežnjev mi je 1961. godine uručio orden, nakon revanš meča s Taljem.
Govor mu je bio veoma topao, i uopšte, ostavio je dobar utisak, mada je kasnije ozbiljno obolio.
Žalim li za nečim u životu, što sam pogrešno uradio?
Pa, pravio sam neke greške, ali ih više nikad nisam ponavljao.
Kakve?..
Pa, teško je reći.
Ponekad sam donosio glupe odluke oko sitnica, ali to me je nečemu naučilo.
A u globalu – ne, ne žalim.
On je zaćutao, soba je bila puna zalazećeg septembarskog sunca 1994. godine,
a u susjednoj crkvi sat je već otkucao šest.
Bilo je očigledno da je umoran.
— Vidite li me, Mihail Moisijeviču? — upitah.
— Samo konture.
— Niste bili kod Fjodorova? Vasili Vasiljevič…
— Ma šta Vasili Vasiljevič — on vidi tri puta bolje od mene.
Prilikom prethodne posjete prijetio je da će otići kod Fjodorova, ali je oklijevao, vjerujući da profesor mora najprije pročitati njegov članak u jednom istorijskom časopisu,
napisanom još 1954. godine, iz kojeg je bilo jasno da je još tada bio za demokratiju.
— Bio sam ja kod Fjodorova. Taj mi je direktno rekao da ćelije stare.
— Znači, medicina je nemoćna?
— Da, baš tako.
Istina, predložio je operaciju, ali sam odbio.
Ponovo sam ga pogledao.
Staračke ruke, astigmatičan pogled iza debelih stakala naočara, sijeda, uredno začešljana kosa.
Govorio je o ljudima, većinom pokojnicima, kao da se njega samog, u devetoj deceniji, ne tiču pojmovi vremena i starosti.
Njegovo predavanje na ekonomskom fakultetu i pres-konferencija u Tilburgu, posvećena šahu,
bile su zapravo jedno te isto –strastvena, gotovo bijesna borba da dokaže svoju istinu, često oštra i netolerantna, koja se nije obazirala na mišljenje sagovornika ili protivnika.
Vrlo često bi uzeo neku činjenicu koja nije bila očigledna, pa čak i prilično sumnjiva, i iz nje izveo zaključke gvozdenom logikom i dosljednošću.
Sjećam se iznenađenih lica studenata na toj lekciji, kada je rekao:
„Kao što vam je poznato, čitavu ekonomiju Holandije određuju tri koncerna – Philips, Hoogovens i Unilever.“
Pošto je zahvaljujući ogromnom talentu i gvozdenoj volji postigao najveće uspjehe u jednoj oblasti, mislio je da se s pravom može osjećati jednako kompetentnim i u drugima,
u kojima je bio daleko manje stručan.
Zbog toga njegovi sudovi često djeluju naivno i banalno, a ponekad čak i besmisleno.
Ne, ipak nema sumnje u njegovu iskrenost i potpunu vjeru u ono što govori.
(Nastaviće se)