
Moskva 2003.
Koga više cijenim – Kasparova ili Karpova?
Naravno, oni su obojica izuzetni talenti, ali raznovrsniji talenat ima Karpov.
Vidjeli ste moju knjigu „Tri meča Anatolija Karpova“?
E pa, igrao je fantastično u tim mečevima.
Kako je samo pobijedio Spaskog!
A Spaski je tada još bio veoma jak – osvojio je prvenstvo SSSR-a samo nekoliko mjeseci ranije, 1973. godine, i kakvo prvenstvo!
A Karpov ga je u meču prosto razbio.
A onda je Karpov prestao da igra punom snagom.
Zašto – ne znam.
Možda je u spoju „novac – šah“ novac postao važniji?
Ali ono što je pokazao nedavno na turniru u Linaresu – govori da još uvijek ima talenat.
S kim bih više volio da ostanem nasamo na pustom ostrvu?
Sada imam dobre odnose sa Karpovom, ali da biram između Karpova iz vremena kad je bio šampion i Kasparova iz njegovih šampionskih godina – radije bih izabrao da ostanem sam na pustom ostrvu.
Od mlađih?
Sjećam se – kad je Kramnik imao dvanaest godina, igrao je veoma pažljivo, veoma ispravno.
Brzo je napredovao i danas igra hrabrije, ali nema poštovanja prema sebi: gojazan je, pije, puši.
Od Kamskog je izgubio sramno, a i Gelfanda. Sad me izbjegava, zaobilazi me.
Širov?
Vrlo poseban talenat, podsjeća me pomalo na Korčnoja.
Ali mislim da nema stabilan nervni sistem –čas igra odlično, čas loše.
Nagao je, impulsivan, može da kritikuje koga hoće.
Ne, kao svjetskog šampiona ne mogu ga zamisliti.
Prije nego što govorimo o budućem šampionu, treba srediti stanje u šahovskom svijetu.
Svi ti brzopotezni turniri, to klikanje i šlapanje – ismijavanje šaha.
Vidjeli ste kako je Kasparov izgubio od kompjutera?
Bezbojna partija!
Kompjuter je igrao bezbojno, a Kasparov jezivo.
Ali ja sam to već shvatio prije meča u Londonu, kad mi je majka rekla: „Za njih je novac sve.“
Ne, šah se nije promijenio, nije postao „drugačiji“ – to su priče za malu djecu.
Samo je do prvobitnih informacija sada lakše doći, ali proces analize je ostao isti.
Šahista mora sam da analizira i mnogo, ništa ne može da zamijeni analizu.
Moje najbolje analitičko djelo?
Mislim da sam ga napisao tokom rata, kad sam komentarisao sve partije turnira za titulu apsolutnog šampiona SSSR-a.
Tada sam, 1943. godine, napisao pismo Molotovu, da gubim svoju šahovsku kvalifikaciju.
I on je stavio rezoluciju:
„Treba obavezno očuvati borbenu sposobnost druga Botvinika u šahu i obezbijediti mu dovoljno vremena za dalje usavršavanje.“
Tako sam dobio dva slobodna dana nedjeljno, i tada sam pisao knjigu.
Sjećam se da mi je Bihovski doveo Beljavskog – imao je tada sedamnaest godina – da pogledam kako igra.
Vidjelo se: talentovan je, ali ništa ne zna, igra kako mu padne na pamet.
Tako sam mu dao tu svoju knjigu da nauči kako se analizira.
Nakon nekoliko mjeseci mi ju je vratio i rekao:
„Tražio sam barem jednu grešku u analizama – ali nisam našao nijednu.“
Kad sam igrao najbolje u životu?
Naravno, 1948. godine –pripremao sam se iz sve duše i pokazao šta mogu.
I prvenstvo SSSR-a 1945. sam odlično odigrao – osvojio sam 16 poena od 18.
A i revanš meč sa Taljem, iako sam tada već imao pedeset godina.
Pripremio sam se sjajno i sve iznenadio –i Talja sam iznenadio.
Vi ste lijepo pisali o Talju, ali ste pogrešno definisali njegov stil.
Ja sam pokazao u drugom meču kako treba igrati protiv njega.
Kad mu figure skaču po tabli – nema mu ravnog, ali kad je čvrsta pješačka struktura u centru –
onda je poziciono bio slab.
Zato ga je trebalo ograničiti, ograničiti.
Ah, Talj…
Sjećam se, u Minhenu 1958. Godine bila je tramvajska stanica „Taljštrase“ i svi smo se šalili da je nazvana po Miši.
Kažete, bio je bolestan?
Ali on je čitavog života bio bolestan.
A kako je to bilo?
Zove me Romanov i kaže: „Meč se odlaže – Talj je bolestan.“
Ja pitam: „Ima li zvanična potvrda od ljekara?“
Kaže: „Nema, ali bolestan je.“
Ja: „Ali postoje pravila, mora biti potvrda.“
Prešli smo na povišene tonove.
Uveče me Romanov zove i kaže: „Meč se igra.“ Ispostavilo se da su zvali Talja u Rigu da se zvanično pregleda, ali Talj je to odbio.
Uopšte govoreći, i Bronštajn, i Smislov, i Talj poslije mečeva sa mnom više nikad nisu igrali kao prije. Taj grijeh je na mojoj duši, jer sam ih razotkrio, i svi su shvatili kako treba igrati protiv njih.
Ne, nikad nisam pušio, osim dva mjeseca u mladosti.
Alkohol nisam koristio, jeo sam uvijek sat i po prije partije, poslije toga bih legao, ali ne bih spavao – samo bih ležao, jer kad ležiš, niko ti ne dosađuje praznim razgovorima.
U početku sam na partije nosio crnu ribizlu s limunom, supruga mi je to sama cijedila.
Poslije sam počeo da pijem kafu.
U jednom periodu sam tokom partija jeo čokoladu –mislim da to nije loše.
Kod sebe sam primijetio sljedeće:
ako se ugojim tokom turnira – znači da sam loše igrao, i ako se poslije partije ne osjećam umorno – opet loše.
Ali ako sam iscrpljen do kraja – onda je sve u redu.
Poslije partije s Kapablankom u Amsterdamu, nisam mogao da ustanem sa stolice.
San je, naravno, važna stvar.
Šta vam je Spaski govorio o snu? Gluposti, vjerovatno. Ali bio je veliki šahista, zaista veliki.
On je bio nastavljač Laskerove linije: malo ga je zanimalo šta drugi rade, imao je svoje mišljenje.
Svoj prvi meč s Petrosjanom je već igrao jako dobro, ali mislim da mu je Bondarevski pomutio glavu.
A drugi meč s Petrosjanom – jednostavno briljantan.
Mislim da je meč s Fišerom izgubio zbog gluposti. Precijenio je sebe.
A to što mu se kasnije desilo – pa vi i sami znate da su stvaralaštvo i novac usko povezani.
Pitanje je:
šta je važnije – novac da bi se igralo šah, ili šah da bi se zarađivalo?
On je prešao na drugu varijantu i izgubio interesovanje za šah.
Sad mu je još i sreća što je odigrao onaj glupi meč s Fišerom i obezbijedio se finansijski.
(Nastaviće se)