V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Na početku 11. partije činilo se da protivnici igraju kao pravi džentlmeni, ne ometajući jedan drugoga. Kriza je nastupila na 28. potezu, kada je Aljehin započeo razbijanje centra bijelih pomoću poteza pješaka „c“. Kapablanka je neočekivano pogriješio i toliko nesretno razmijenio svog konja za crnog lovca da je udvostručio svoje pješake na „b“ liniji, dok je protivnik dobio „višak prolaznog pješaka“ na „c“ liniji.
U daljnjoj igri Kapablanka je vješto vodio odbranu, ali njegov snalažljivi protivnik postavio je toliko šahovskih zagonetki da ih ni svjetski prvak nije uspio riješiti.
U svom komentaru na stranicama „Izvestija“ Kapablanka je ukazao na greške koje je napravio na 32. i 47. potezu. „Završni dio partije“, istaknuo je, „Aljehin je odigrao odlično. Sam kraj obilovao je mnogim nijansama i ljepotom.“
H.-R. Kapablanka — A. Aljehin
Završetak 11. partije meča
Buenos Aires, 10. oktobar 1927.
61…Qf1! 62.Qe4 Rd2 63.Rxd2 cxd2 64.a7 d1Q 65.a8Q Qg1+ 66.Kh3 Qdf1+ 0–1
Završna mat pozicija sa četiri dame je izuzetno efektna.
U telegrafskim izvještajima o ovoj partiji isticalo se da je Kapablanka bio šokiran ishodom. Aljehin je, s druge strane, osjetio da može smjelo ići u komplikacije i pritom „izaći suv iz vode“.
Nakon 11. partije rezultat u meču je bio izjednačen, a njihova sljedeća partija izazvala je pojačano zanimanje publike. Prema sjećanjima očevidaca, bicikli i motocikli s glasnicima dolazili su do kluba svakog trenutka kako bi saznali tok igre. U ovakvoj atmosferi histeričnog uzbuđenja, može se razumjeti želju svjetskog prvaka da pod svaku cijenu povrati prednost u poenima.
Međutim, možda bi bilo mudrije uzeti pauzu. U njegovoj igri u 12. partiji jasno se video umor od prethodnog susreta. Izjednačivši crnim igru u otvaranju i videći da partija dobija miran tok, Kapablanka je iznenada pokušao zakomplikovati i zaoštriti igru. Uzalud se probio topom kroz c-liniju u neprijateljski tabor, jer nije bilo povratnog puta…
Uopšte, u ovoj izgubljenoj partiji svjetski prvak nije bio onaj pravi Kapablanka. Nakon nje, čini se, prvi put je osjetio da mu kruna može „otploviti preko okeana“.
Raspoloženje Kapablanke u tim danima najbolje dočarava njegovo pismo, poslato 15. oktobra iz Buenos Airesa u Manhattanski šahovski klub Julijusu Finnu (do tada su odigrane još dvije partije, obe remi).
«Dragi Finne, moji poslovi idu lošije nego što sam očekivao. Ipak, vjerujem da ako bude moguće organizovati drugi meč u New Yorku, recimo početkom 1929. godine, odigraću mnogo bolje. Zato Vas molim da se zainteresujete za ovo pitanje i pokušate organizovati za mene revanš-meč najkasnije do marta 1929. godine. Razgovarao sam o tome sa Aljehinom, i on mi je rekao da bi mu bilo drago da odigra još jednom. Takođe sam o tome pisao Ledereru i Ruzveltu. Sa prvim od njih Vas molim da porazgovarate. Ako trenutni meč završi remijem, sledeći meč bih predložio ograničiti na 20 partija, tako da onaj koji pobijedi u većini od njih bude smatran pobjednikom, a samim tim i svjetskim prvakom. Molim Vas da razmislite o tome.
Sa najboljim željama, ostajem iskreno Vaš
H. R. Kapablanka.»
Iz ovog pisma se vidjelo da je svjetski prvak bio umoran i da nije bio spreman na tako nagli preokret događaja u takmičenju. Kapablanka je shvatio da je potcijenio protivnika, da nije bio u pravu kada je, sastavljajući uslove meča, nije limitirao. Ali, za razliku od Laskera, koji je u svoje vrijeme već poslije 14. partije prekinuo borbu, Kapablanka nije bio slomljen, iako su mu, očigledno, misli stalno vraćale na revanš-meč… Počevši od 13. partije, osam partija se završilo remijem. Ipak, šahisti su vidjeli da se borba ne prekida ni na jedan dan i da nijedna od tih partija nije dozvoljavala protivnicima da naprave predah.
Iako je po pravilima meča pobjednik bio onaj koji prvi pobijedi 6 partija, svjetski prvak je zadržavao svoju titulu i u slučaju rezultata 5:5, kada bi meč bio proglašen remijem.
Čak i 20. partija meča nije zaostajala po ljepoti i napetosti za bilo kojom odlučenom partijom. Poslije 17. partije Kapablanka je sa žaljenjem rekao: „Ako nisam mogao pobijediti u ovoj partiji, neću pobijediti ni u meču.“
Da, u toj partiji svjetski prvak je mogao računati na pobjedu. Poslije 24. poteza na tabli se stvorila situacija u kojoj je pješački lanac kraljevog krila crnog bio razbijena na „ostrva“, a njegove centralne pješake bijeli skakači su pouzdano blokirali. Crni lovac na bijelom polju, vezan za odbranu centralnog pješaka, bio je nepomičan.
Pozicija crnog podsjećala je na ruševine. Ali u životu se dešava da i srušeni zidovi tokom ratnih djelovanja postanu nepristupačna tvrđava. Isto se dogodilo i tokom ove bitke na šahovskoj tabli. Tokom 35 poteza Kapablanka je pokušavao realizovati svoju pozicionu prednost, ali svi njegovi napori da probije odbranu crnog bili su uzaludni…
U 20. partiji Aljehin je ponovo bio na ivici poraza. Svjetski prvak je odlično odigrao otvaranje crnim figurama i ubrzo osvojio kvalitet. Ipak, bijeli je imao dovoljnu kompenzaciju u vidu dva pješaka, ali njegova pozicija nije ulivala povjerenje. Crni topovi, udvojene po „h“ liniji, prijetili su osvajanjem pješaka, dok bijele figure, činilo se, nisu uspijevale postići potrebnu koordinaciju snaga. Ali izazivač je pronašao sjajan resurs odbrane. Nakon manevara bijelog lovca, crni je mogao osvojiti pješaka, ali samo po cijeni razmjene para topova, nakon čega je bijeli imao vremena da izgradi „tvrđavu“.
Tako je osam partija zaredom završile remijem. Ali dvije od njih — 17. i 20. — mogu se pripisati Aljehinu kao uspjeh. Kapablanka je bio jednostavno zapanjen tako upornim otporom, kada je izgledalo da „dobijene“ pozicije nije moguće dovesti do trijumfa.
(Nastaviće se)