V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
GLAVA V. MEČ TITANA
OPTIMIZAM GENIJA
Prošla je sedma godina otkako je Kapablanka postao svjetski prvak. Još mu nije bilo suđeno da brani svoju titulu u meču. U međuvremenu su se najmanje četvorica velemajstora — Lasker, Aljehin, Nimcovič i Bogoljubov — smatrali kandidatima za šahovsku „krunu“. Ipak, svijet je bio uvjeren da je ona u rukama najjačeg. Pored toga, mnogi šahisti vjerovali su da će Kapablanka još dugi niz godina ostati na šahovskom prijestolu.
I ako su poslije relativnih neuspjeha 1924. godine u New Yorku i 1925. godine u Moskvi još postojali oni koji su sumnjali u Kapablankinu nadmoć, uspjeh na meč-turniru 1927. godine otklonio je sve te sumnje. O svjetskom prvaku u ovom ili onom sportu često se govori: prvi među jednakima. O Kapablanki su, međutim, novine najčešće pisale drugačije: prvi — i nema mu ravnog!
Zaista, čak je i najozbiljniji protivnik svjetskog prvaka, Aleksandar Aljehin, o kojem je nakon njegove sjajne pobjede 1925. godine na turniru u Baden-Badenu Taraš pisao da sada „Aljehin ima sve razloge da se bori za svjetsko prvenstvo“, u New Yorku zaostao za Kapablankom 2½ poena i imao katastrofalan međusobni skor. Od 12 partija odigranih između njih, ruskom šahisti nije pošlo za rukom da pobijedi nijednom, a samo sedam partija završeno je remijem. Ipak, meč koji je trebalo da se održi u jesen 1927. godine u Argentini, po uslovima Londonskog sporazuma, izazvao je burno i dotad neviđeno interesovanje!
I to je razumljivo. Borba u meču za titulu svjetskog prvaka razlikuje se od čak i najjačeg međunarodnog turnira po sastavu. U teškom, iscrpljujućem nadmetanju, koje ponekad traje i nekoliko mjeseci, ogroman značaj dobija faktor svestrane pripreme za igru protiv jednog jedinog protivnika. Pored temeljitog proučavanja njegovog stvaralaštva, jakih i slabih strana igre, ništa manje važni nisu fizička spremnost i psihološka pripremljenost.
U Buenos Airesu trebalo je da se sastanu šahisti podjednake snage, kako u turnirskoj borbi, tako i u mečevima. Ni Kapablanka, ni Aljehine do jeseni 1927. godine nisu izgubili nijedan meč. Svjetski prvak je u tri meča koja je odigrao (protiv Marshalla 1909. godine, Kostića 1919. i Laskera 1921) izgubio samo jednu partiju, dobio 17 i remizirao 24. Aljehin je odigrao šest manjih mečeva, u kojima je ostvario 26 pobjeda, doživio 7 poraza i 9 puta remizirao. Jednako impresivna bila je i lista njegovih turnirskih uspjeha. Samo u posljednjih pet godina (1922–1926), učestvujući na šesnaest turnira, Aljehin je devet puta bio prvi, pet puta drugi i jednom treći. Nijedan šahista tog vremena nije se mogao pohvaliti takvim rezultatima!
Uoči meča, Kapablanka, svjestan snage protivnika, govorio je da svijet još nije vidio tako harmoničnog šahistu. Posebno je cijenio Aljehinov talenat analitičara i komentatora partija.
Pa ipak, Kapablanka nije sumnjao u pobjedu! Na čemu se temeljio njegov optimizam? Prije svega na jasnoj svijesti o sopstvenoj stvarnoj snazi. Činilo se da je u šahu pronašao zrno istine, onu pravu „zlatnu sredinu“, čije pronalaženje tako teško polazi za rukom čak i šahistima ekstra-klase.
U čemu se sastojalo to Kapablankino pronađeno „racionalno zrno“? Kao i sve genijalno — u ciljanoj jednostavnosti! Njegova sposobnost da pojednostavi poziciju u svoju korist i iskoristi minimalnu prednost dostigla je savršenstvo.
Međutim, iz godine u godinu nivo majstorstva vodećih šahista rastao je. Kubanski velemajstor je primjećivao da njegovi protivnici sve češće umiju jednako vješto kao i on da pojednostave poziciju, isto tako umješno prevedu igru u završnicu i, ako je potrebno, igraju na remi. Iako je Kapablanka nastavljao da pobjeđuje zahvaljujući vrhunskoj tehnici realizacije pozicione prednosti, svjetskog prvaka je počela da žalosti velika količina remija na turnirima. Još tokom Moskovskog turnira, poslije remija sa sovjetskim majstorom I. Rabinovičem, Kapablanka je rekao:
„U šahu će uskoro postati toliko lako igrati da će se pojaviti čitav niz nepobjedivih igrača.“
O ovoj rastućoj opasnosti od „bolesti remija“ među velemajstorima najvišeg ranga Kubanac je počeo da razmišlja još 1921. godine, kada je igrao meč s Laskerom, koji je započeo serijom od četiri remija, i činilo se da im nema kraja… Zanimljivo je da je i sam Lasker, istovremeno s njim, skrenuo pažnju na obilje remija i u knjizi „Moj meč s Kapablankom“ iznio senzacionalnu izjavu:
„Šah neće još dugo čuvati svoje tajne. Približava se kobni čas ove drevne igre. U svom savremenom stanju šahovska igra će uskoro propasti zbog smrti od remija: neizbježna pobjeda znanja i automatskog stila ostaviće svoj pečat na sudbini šaha. Tada će biti potrebno izmišljati nova pravila, promijeniti, na primjer, početni raspored figura i unijeti raznovrsnost u vrednovanje pobjede i poraza i na taj način stvoriti nove poteškoće i nove tajne, jer se drevnoj igri ne smije dozvoliti da umre.“
Kapablanka je takođe strahovao da će napredak šahovske teorije prije ili kasnije dovesti do toga da „dobar igrač bude u stanju da svaku partiju završi remijem“. Zato je predlagao: da se tabla proširi na sto polja, da se pored kralja i dame uvedu nove figure, od kojih bi jedna kombinovala kretanje topa i lovca, a druga topa i skakača, kao i da se pješaku dozvoli da u jednom potezu krene tri polja unaprijed. Značajan dio već pomenutog Kapablankinog članka o ishodima Moskovskog turnira u časopisu „Bimestre Cubana“ (1926) bio je posvećen upravo ovom problemu.
Pošto su se u vezi s Kapablankinim predlozima u štampi pojavile optužbe da želi da „uništi“ šah, velemajstor je smatrao svojom dužnošću da pruži objašnjenje.
„U stvarnosti, ono što sam tim povodom čuo i pročitao“, piše Kapablanka, „pokazuje da nisam bio shvaćen. Šah danas ima ogromnu literaturu. Postoje hiljade tomova o tome kakav je šah koji se danas igra.“
(Nastaviće se)