
Moskva 2003.
U januaru 1973. igrao sam svoj prvi turnir nakon odlaska iz Rusije – u rezervnoj majstorskoj grupi u Vajk-an-Zeu.
Miša, koji je igrao u glavnom turniru, svakog dana se pojavljivao u zajedničkoj sali, proučio bi moju poziciju, pa prelazio na druge partije, a često i na partije iz drugih grupa (prosječni rejting igrača tamo bio je oko 1900).
Razgovarali smo tada često – imali smo o čemu – do duboko u noć, i ponekad bih pješke išao iz Vajk-an-Zea u Bevervejk (iskusni učesnici Hoogovens-turnira znaće na šta mislim), jer autobusi više nisu išli – ili, bolje reći, još nisu išli.
U slobodan dan organizovan je veliki blic turnir za sve zainteresovane, koji je trajao čitav dan i koji je Miša pobijedio
(za informaciju savremenim profesionalcima: prva nagrada je bila 100 guldena).
Jedan od njegovih omiljenih izraza bio je: „On igra ukusan šah“.
I sam je igrao takav. U komentarima svojih partija dominirale su osobine koje se danas rijetko sreću – dobronamjernost, poštovanje prema protivniku i samoironija.
Nije volio da piše komentare, više je volio da pokazuje partije i da tekst snima na diktafon. Ranije je prosto diktirao.
Tako je, u jesen 1970. godine, i upoznao svoju suprugu Gelju, kada ga iz nekih formalnih razloga nisu pustili da učestvuje na prvenstvu zemlje koje se tada igralo u Rigi. Ona je otkucavala njegove komentare.
Zapisivao je poteze isključivo skraćenom notacijom, uvijek prije nego što bi ih odigrao. U rijetkim slučajevima, kada bi protivnik bio previše radoznao i otvoreno virio u njegov formular, Miša bi potez zaklonio hemijskom. Ako mu se potez ne bi svidio, precrtao bi ga i napisao novi.
U posljednjim godinama, nažalost, sve češće bi govorio:
„Zapisao sam pobjeđujući potez, ali sam ga u poslednjem trenutku precrtao.“
Sat i po do dva prije partije nešto bi pojeo, ali više reda radi, već tada bi malo govorio i povlačio se u svoj unutrašnji svijet. Tako je, na primjer, bilo tokom njegovog meča s Korčnojem, i znao sam: u tim trenucima nije ga trebalo dirati.
Ručavali smo na raznim mjestima – do mečeva, gdje je sve određeno do minute i kalorije, još je bilo daleko… Obožavao je, naravno, sve ono što mu je bilo zabranjeno: ljuto, slano, pečeno.
Miša, kakvog ga pamtim, uvijek je mnogo pušio, obično dvije-tri paklice dnevno (najčešće „Kent“), ali kad je igrao, dodavao bi još jednu ili dvije.
Poslednji put sam vidio Mišu u jesen 1991. u Tilburgu.
Došao je iz Njemačke, gdje je tada živio s ženom i kćerkom Žanom, koju je mnogo volio. Izgledao je užasno, mnogo starije nego što jeste, ali je ostao onaj isti. Na pozdrav jednog poznanika odgovorio je:
„Hvala.“
– „Za šta?“
– „Za to što ste me prepoznali.“
Obično je sjedio u press-centru turnira s neizostavnom cigaretom, malo govorio, ali je svaka njegova šahovska opaska bila na mjestu. Malo se razveselio kada je u svom uobičajenom stilu pokazivao slušaocima Akademije Maksa Evea jednu od svojih nedavnih partija – protiv Pannoa sa turnira u Buenos Ajresu.
Mladi ljudi su ga gledali kao da pred sobom imaju Stauntona ili Buckinghama.
Čudo nije bilo to što je živio, već to što nije umro ranije.
Igrao je još i na posljednjem prvenstvu Sovjetskog Saveza, a poslije toga je (zajedno s Vaganjanom, s kojim je tih godina bio posebno blizak) napisao veliki članak za naš časopis.
U februaru, kad sam bio u Kanu, zamolili su me da ga nazovem.
„Slušaj“, rekao je Miša,
„sada čitam o svjetskim prvenstvima u šahu, koja sam i sam gledao izbliza. Sve je bilo drugačije. Dođi, napišimo nešto zajedno.“
Obećao sam.
Ali nekako se sve odlagalo i odlagalo…
Svoj posljednji turnir Miša je igrao u Barseloni.
Oko njega su bili mladi, puni obećanja.
Svojevremeno se znao našaliti na račun „onih koji obećavaju“:
„U tim godinama ja sam već bio bivši svjetski šampion.“
Pola turnira igrao je teško bolestan, s temperaturom. U posljednjem kolu, misleći da će brzo remizirati, odigrao je potez 3.Lb5 u sicilijanskoj odbrani i ponudio remi – dobio je odbijenicu. U izgubljenoj poziciji, već pod napadom, njegov mladi protivnik sam je ponudio remi.
To je bila posljednja turnirska partija koju je Miša dobio.
(Nastaviće se)