Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
GLAVA 1
ŽIVOT I SUDBINA
JAPAN
Prema japanskim mjerilima ljepote, Robert Fišer je veoma lijep čovjek, prije svega zato što je prirodan. „Ljepota i prirodnost za Japance su istovjetni pojmovi. Sve što je neprirodno ne može biti lijepo“, piše poznati novinar Vsevolod Ovčinnikov u esejima o Japanu Grana sakure (M., 1988).
Upoznavanje s Japanom, ako se ne računa posjećivanje japanskih restorana u domovini ili u Evropi i Fišerova ljubav prema nacionalnom japanskom jelu — sušiju, dogodilo se 1973. godine, kada je putovao po Jugoistočnoj Aziji. Susrećući se s rukovodstvom Japanske šahovske federacije, Fišer je molio za pomoć u pronalaženju sponzora za revanš-meč sa Spaskim (prilično plemenito sa strane pobjednika!). Upravo tada upoznao je simpatičnu japansku šahistkinju Mijoko Vatai, koja mu je bila vodič. „Proveli smo zajedno nekoliko dana. Gledali smo i žensko muzičko-revijsko predstavljanje. Bili smo u Akihabari (dijelu Tokija gdje se prodaju raznovrsni električni i elektronski proizvodi) i u Asakusi (kvartu u centru prijestonice, gdje se nalazi čuveni šintoistički hram)“, prisjećala se kasnije Mijoko.
Prema japanskoj religiji šinto („put bogova“) — sve na svijetu je živo, a samim tim i sveto: i oluja, i lotos, i javor, i vulkan na planini… Kao rezultat toga, Japanci su izbrojali oko osam miliona božanstava, na čijem je čelu velika Amaterasu — blistava boginja Sunca…
U Japanu se Fišer osjećao veoma prijatno…
Slušajući priču Mijoko Vatai o šintoizmu — religiji većine običnih Japanaca, Fišer je, koji je u to vrijeme već postao odani sljedbenik sekte „Svjetska crkva Gospodnja“, mogao da upoređuje i suprotstavlja religijska učenja. Logika šahiste ukazivala mu je na jednostavnost i prednost japanskog obožavanja prirode, ali je opijeni um pružao otpor, u nadi u obećani Hristov dolazak za dvije godine…
Japan je, nesumnjivo, osvojio Fišerovo srce i, napuštajući ga, on se nadao da će se još vratiti. Povratak se dogodio već poslije tri godine! Uz posredovanje F. Kampomanesa, 1976. godine u Tokiju je održana prva „tajna večera“ Fišera i Anatolija Karpova, na kojoj su razgovarali o detaljima mogućeg meča. A predsjednik Japanske šahovske federacije Macumoto, kako se Karpov prisjeća u knjizi Moja sestra Kaisa, čak je uspio da napravi fotografiju za uspomenu, navodno za porodični album. Nažalost, nekoliko dana kasnije snimak je prodat agenciji Frans pres i ona ga je proširila širom svijeta. Tajnost pregovora bila je narušena…
A još dvadeset četiri godine kasnije Fišer je došao u Japan ozbiljno i na duže vrijeme. Razlog je postojao odavno — prijateljstvo s Mijoko Vatai preraslo je u nešto više (vidi: Žene i Fišer), a neposredan povod bio je ugovor s kompanijom „Seiko“ (2000. godine), koja je trebalo da po Fišerovom posebnom projektu izradi nove šahovske satove. Štaviše, ti jedinstveni satovi mogli su se koristiti i za igranje nacionalnih japanskih šahovskih igara — „seri“ (ili šogi) i „go“.
Četiri godine Robert i Mijoko mirno su živjeli u centru Tokija. Tu je mogao sebi da priušti ono što dugo nije dozvoljavao u Evropi — da se opusti. Novinari i fotoreporteri ga ovdje nisu proganjali. Živio je inkognito, ne susrećući se sa šahistima, putovao je s Mijoko na tople izvore, obilazio šintoističke i budističke hramove, večerao u restoranima, išao u kupovinu ne bojeći se da će biti prepoznat… Povremeno je Fišer putovao u susjedne zemlje. To je bilo povezano s tim što je živio „na tromjesečnoj turističkoj vizi, koju automatski dobijaju Amerikanci koji dolaze ovamo. Da ne bi prekršio vizni režim, Bobi je uredno, svaka tri mjeseca, nakratko napuštao Japan — odlazeći u Makao, Hongkong ili na Filipine — kako bi se potom vratio i dobio novu vizu“ (K. Kupin, „Japanski ‘pat’ Robertu Fišeru“, Literaturna gazeta, br. 34, 2004).
Upravo tokom jednog od takvih odlazaka Fišer je dao priznanje koje je teško objašnjivo za normalnog čovjeka, a ujedno je učinio i neoprostivu političku kratkovidost za jednog šahovskog profesionalca. Pozvao je filipinski radio i odobrio terorističke napade na Ameriku koji su 11. septembra 2001. godine potresli čitav svijet. Jasno je da je sloboda govora najveća vrijednost američke demokratije. S one strane okeana pravili su se da nisu čuli izjave prognanog šahovskog velemajstora, shvatajući da „Riba“ — Fišer — nigdje neće pobjeći i da će sama uplivati u mreže, tim prije što je živio na teritoriji savezničkog Japana.
Još tri godine Fišer je živio srećnim i mirnim životom u Tokiju. Zvono naplate oglasilo se onda kada ga niko nije očekivao. Dana 13. jula 2004. godine, na aerodromu „Narita“, Fišer je uhapšen pod izgovorom pokušaja da pređe granicu s nevažećim američkim pasošem. Sljedeće poglavlje japanskog života za Fišera bilo je vezano za pritvor u privremenom istražnom zatvoru u Ušikuu, u prefekturi Ibaraki, oko 50 kilometara sjeveroistočno od Tokija. Da bi došla do njega, Mijoko Vatai je svakodnevno morala da provede dva sata u vozu, a zatim još neko vrijeme u taksiju. Ona je pokušala da obezbijedi njegovo odmah oslobađanje i zvanično sklapanje braka, ali od toga ništa nije ispalo zbog nedostatka potrebnih dokumenata kod mladoženje. Tada je Vatai organizovala Odbor „Za oslobođenje Bobija Fišera“, u koji je, među mnogim poznatim ličnostima, ušao i zamjenik ministra spoljnih poslova Japana, Ičidži Išiji.
Dana 24. avgusta, slučaj Fišera dostigao je tačku ključanja — japanska vlada, koja ima sporazum o ekstradiciji sa američkom vladom, donijela je odluku da deportuje Fišera u Ameriku. Fišer je događaj doživio kao izdaju od strane Japana i njegove vlade.
Neposredna žalba sudu za preispitivanje te odluke, revolt svjetske šahovske javnosti i vješto djelovanje japanskih advokata koje je angažovala Vatai, učinili su svoje — proces ekstradicije se usporio. Fišer se polako navikavao na uslove pritvora i lokalnu ishranu. Vatai mu je donosila novine i novac, za koji je tražio od čuvara da mu kupe omiljene sojine zrnce („nato“), obogaćene enzimima, koje je jeo s palačinkama od kuvanog rižinog brašna i supom „miso“.
Advokat Masako Suzuki savjetovala je svom klijentu da odrekne američkog državljanstva i dobije status izbjeglice pod okriljem UN-a. Borba za oslobođenje Roberta Fišera trajala je devet mjeseci.
Dana 23. marta 2005. godine, Robert Fišer je, nakon što je dobio islandski pasoš, napustio Ušiku. „Neću biti slobodan dok ne odem iz ove zemlje“, žestoko je rekao kamerama na aerodromu — „Buš i Kondzumi su kriminalci…“ Tako je okrenuta stranica njegove japanske epopeje.
Božji putevi su neistraživi: dok je Amerikanac Robert Fišer bio u japanskom zatvoru, šesnaestogodišnji Japanac Hikaru Nakamura postao je šampion SAD u šahu i proglašen „sljedećom nadom američkog šaha“…
(Nastaviće se)