V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Počela je da izlazi šahovska literatura. Zanimljivo je da je prva knjiga koju su sovjetski šahisti pripremili za štampu bila brošura „Meč Lasker – Kapablanka za prvenstvo svijeta 1921. godine“. Njen sastavljač bio je N. I. Grekov, kasnije poznati sovjetski šahovski istoričar, autor monografija o Čigorinu i o istoriji međunarodnih takmičenja. U brošuru je ušlo pet najboljih partija meča, odlomci iz Laskerove knjige „Moj meč s Kapablankom“ i Retijeve „Nove ideje u šahovskoj igri“. U uvodnom članku Grekov je naglašavao da je taj meč bio najznačajniji međunarodni šahovski događaj poslijeratnih godina. Dajući sveobuhvatnu ocjenu stila igre novog svjetskog šampiona, pisao je:
„Kapablanka je oličenje najnovijih dostignuća teorije i tehnike šaha.“
Dalje je Grekov pozivao da se uči od ovog „najsjajnijeg nosioca savremenog šahovskog znanja i ujedno nenadmašnog praktičara“.
Rastu popularnosti Kapablanke u Sovjetskoj Rusiji posebno je doprinijelo izdavanje njegovih knjiga „Moja šahovska karijera“ i „Osnove šahovske igre“ u Moskvi i Lenjingradu. A. A. Smirnov je u već pomenutom predgovoru prvoj od njih isticao:
„Sada, poslije blistave pobjede nad Laskerom (meč bez ijednog poraza od jučerašnjeg ‘šahovskog kralja’ — slučaj dosad neviđen u sličnim takmičenjima!), Kapablanka je nesporni svjetski šampion.“
To da je Kapablanka u tom periodu bio najjači šahista svijeta, on je sjajno dokazao na Londonskom međunarodnom turniru 1922. godine, gdje su se okupili gotovo svi šahovski velikani planete, izuzev Laskera. Kao predstavnik države koja je poražena u Prvom svjetskom ratu (Njemačke), on nije bio pozvan na takozvani „turnir pobjede“. Svjetski šampion doputovao je sa svojom mladom suprugom, Kubankom Glorijom Simoni-i-Betankur iz Kamagveja. Ubrzo je šahistima priredio još jedno iznenađenje. Jednog dana učesnici turnira dobili su listiće na kojima je bio odštampan projekat uslova za održavanje budućih mečeva za naslov svjetskog prvaka. Njegov sadržaj svodio se na sljedeće:
- Meč traje dok jedan igrač ne postigne 6 pobjeda; remiji se ne računaju.
- Partije se igraju 6 dana u sedmici, svakodnevno po 5 sati; svaki šahista ima pravo na 3 slobodna dana tokom meča, uz obavezu da o tome unaprijed obavijesti — najmanje sat vremena prije partije — sudiju meča.
- Šampion svijeta je dužan da brani svoju titulu najkasnije godinu dana nakon prihvatanja izazova. Međutim, on ne može biti primoran da igra meč ako nagradni fond ne dostigne 10 hiljada dolara. Iz tog iznosa mu se unaprijed izdvaja 20 procenata, a od preostalog dijela pobjednik dobija 60 procenata, poraženi 40 procenata.
- Ako je svjetski šampion prihvatio izazov, tada izazivač uplaćuje depozit od 500 dolara, a tri mjeseca prije početka meča — još 500 dolara (toliko isto uplaćuje i svjetski šampion), dok sponzori takmičenja, „garanti“, obezbjeđuju 3 hiljade dolara, a prije početka meča i sav preostali iznos.
- Dan otvaranja meča i satnicu igre — u rasponu od 2 časa popodne do 1 sat iza ponoći — određuje svjetski šampion. Ako se on razboli na dan otvaranja, ima pravo da odgodi meč najviše 40 dana, nakon čega, u slučaju produžene bolesti, gubi svoju titulu.
- Svaki učesnik bira sebi sekundanta. Obojica mogu zahtijevati da u prostoriji u kojoj igraju ne bude nikoga osim sudije, sekundanta i osobe koja prenosi poteze za demonstraciju partije publici.
Ovako je kasnije sam Kapablanka objašnjavao čime se rukovodio pri sastavljanju ovih uslova:
„Sve vrijeme (od trenutka uspostavljanja titule svjetskog šampiona) nije bilo ni pravila ni zakona za održavanje mečeva za prvenstvo svijeta. Često su nastajale rasprave i nesporazumi. Tako je bilo za Štajnica, tako je bilo i u vrijeme Laskerove vladavine.
Kada sam osvojio titulu svjetskog šampiona, odlučio sam da takvo stanje ubuduće ne može biti dozvoljeno. Zato sam sastavio niz pravila za održavanje budućih mečeva za prvenstvo svijeta i predao ih na razmatranje i odobrenje istaknutim velemajstorima koji su učestvovali na Londonskom turniru 1922.“
Dalje Kapablanka navodi da su se „ova pravila detaljno razmatrala i bila prihvaćena u svojoj prvobitnoj redakciji od strane Rubinštajna, Bogoljubova, Retija, Marocija, Vidmara i drugih“.
„Već sama činjenica prvog u istoriji šaha pravilnika meča za svjetsko prvenstvo je imalo pozitivan značaj. A pojedine tačke — naročito igranje do 6 pobjeda — kako je poznato, primjenjivali su se u nizu mečeva sve do 1984/85. godine, u meču između Anatolija Karpova i Garija Kasparova. Iako je sam Kapablanka pet godina kasnije osjetio da je pogriješio postavivši taj uslov. Ali u Londonskim pravilima bilo je i neuspjelih tačaka (na to je kasnije više puta ukazivao i sam Kapablanka), posebno ona koja je svjetskom šampionu omogućavala da bira protivnika među pretendentima po sopstvenom nahođenju, dakle ne nužno najjačeg tadašnjeg šahistu svijeta.
(Nastaviće se)