V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Izgubivši meč, Lasker je imao snage da dostojno ocijeni igru novog svjetskog prvaka: „Usprkos svim teškoćama, kojih je u ovom meču bilo više nego u bilo kom drugom, sa šahovske tačke gledišta on je za mene predstavljao uživanje. Kapablankina igra postavljala je preda mnom istinske zadatke. Njegove partije su jasne, logične i snažne. U njima nema ničeg skrivenog, vještačkog ili iznuđenog…“
U knjizi „Moj meč sa Kapablankom“, objavljenoj već početkom sljedeće godine, Lasker se, u suštini, priznaje u svojoj glavnoj grešci — prišao je protivniku sa starom mjerom. Nije uspio da vidi duboke promjene u karakteru njegove igre, postignute kao rezultat napornog stvaralačkog rada. „Stil Kapablanke“, piše on, „zapanjuje svojom logikom. On je rezultat snažnog unutrašnjeg rada, to je besprekorna usmjerenost… Nisam uspio suprotstaviti logici Kapablanke ništa osim kombinacija lišenih preciznosti, snage i zamaha.“
Svoju knjigu Lasker je završio zdravicom u čast novog svjetskog prvaka: „Kad je Štajnic izgubio posljednju partiju meča sa mnom, ustao je i uskliknuo: ‘Trojstruko ura za novog svjetskog šampiona!’ Te riječi su me dirnule. Dug časti obavezuje me da se sada istim riječima obratim šahovskom svijetu.“
A kako je svijet dočekao pojavu novog šampiona? Pobjeda Kapablanke, ostvarena rezultatom +4,-0,=10, činilo se, nije mogla biti dovedena u pitanje. Ipak, u ovom vječno sumnjičavom šahovskom svijetu s vremena na vrijeme mogli su se čuti povici: „U Havani Lasker nije mogao pokazati sve što može!“, „Treba organizovati revanš meč!“, „Pobijediti starog šampiona još ne znači biti najjačim na svijetu!“
Da, teško je zadovoljiti skeptike! Nekada su oni burno dočekali bezuslovnu Laskerovu pobjedu nad Štajnicem. Zatim, tokom 27 godina, šampion je nebrojeno puta čuo tvrdnje da on nije najjači šahista svijeta… Da Lasker, navodno, ne želi igrati sa Rubinštajnom samo zato što se boji poraza, da odbija da igra sa Kapablankom jer ne vjeruje u svoje snage. A blistave pobjede svjetskog šampiona u turnirima i mečevima samo su na kratko utišavale povike sumnjičavih…
I onda je umjesto Laskera došao velemajstor koji je bio 20 godina mlađi i priznat kao najdostojniji izazivač za krunu šahovskog kralja. Činilo se, šta više šahovskom svijetu još treba? Zar nije bila jasna logika njegove pobjede?
Međutim, sa stanovišta novog, što je Kapablanka unio u šahovsku umjetnost, krajnju ocjenu meča dali su samo pojedini šahovski autoriteti onih godina. Tako je Rihard Reti u knjizi „Nove ideje u šahovskoj igri“ ([922) pisao: „Pažljivo proučavanje Kapablankinih partija dovelo me do konačnog zaključka da, umjesto morfijevskog principa moguće najbržeg razvoja figura u otvaranju, njegova igra počiva na drugom principu, naime — u svakoj poziciji rukovoditi se planom koji, koliko god je moguće, odgovara duhu pozicije. Svaki potez, čak i razvoj nove figure, ako se ne uklapa u taj plan, predstavlja gubitak tempa.“
Svoj utisak o „vladavini u crno-bijeloj zemlji boginje Kaise“ José Raúl Capablanca-i-Graupera živopisno i slikovito prenio je velemajstor Savelij Tartakover u svom viševezanom djelu „Ultrasavremena šahovska partija“ (1924):
„Partije meča tekle su u poznatom pravcu savremenog pozicionog stila, pri čemu je Lasker bio poražen sopstvenim oružjem, kovanog iz logike i snage: Kapablanka je razvio šahovsku matematiku do krajnjih granica… Njegova vrela kubanska krv, pod uticajem praktičnog amerikanizma, stvorila je tehničko šahovsko čudo: nepogrešivost igre! Let misli po zadatom rasporedu! Hladna i precizna fantastika! Brz i jasan pogled, koji prodire u tajnu najkomplikovanijih pozicija i pronalazi poteze koji unose trezvenost u romantizam šahovske borbe.
Istočnjačka poslovica kaže: „Postoje igrači koji igraju slabo i ne znaju da igraju slabo: to su neznalice — izbjegavaj ih! Postoje igrači koji igraju slabo i znaju da igraju slabo: to su razumni — pomozi im! Postoje igrači koji igraju jako i ne znaju da igraju jako: to su skromni — poštuj ih! Postoje igrači koji igraju jako i znaju da igraju jako: to su šahovski mudraci — slijedi ih!“
Kapablanka zna, i on zna da zna. Hoćemo li mi poći za njim?..“
U Sovjetskoj zemlji prvi utisak koji je ostavio meč nije bio naročito veliki, jer se šahovski život u Rusiji tek počeo obnavljati. Tokom dugih godina Prvog svjetskog rata, zatim građanskog rata i strane intervencije, naravno, nije bilo vremena za šah. Tek početkom 20-ih godina, kada je zemlja krenula u mirnu izgradnju, šahu je posvećena ozbiljna pažnja kao jednom od sredstava intelektualnog razvoja i podizanja kulture estetskih ukusa širokih masa. Po prvi put u istoriji država je preuzela funkciju organizacije šahovskog života i propagande šaha. Počeli su izlaziti časopisi „Šah“, „64“ (u Moskvi) i „Šahovski list“ (u Lenjingradu).
U mnogim centralnim novinama — „Pravda“, „Izvestija“, „Komsomolskaja pravda“ — pojavile su se šahovske rubrike, koje su široko pratile šahovski život u zemlji i inostranstvu.
(Nastaviće se)