Moskva 2003.
Mama me naučila da igram šah. U sredini sobe, tačno naspram peći „holandke“, stajao je trpezarijski sto, prekriven izblijedelom mušemom. Ponekad bismo uveče, poslije večere, na njemu rasprostirali staru kartonsku tablu i igrali dame ili šah. Tu tablu još uvijek jasno vidim: bila je izlizana na mnogim mjestima, a najviše je stradao kvadrat g2. Psihoanalitičar bi lako uočio vezu između te činjenice i moje sklonosti čitav živto fijanketiranju lovca na kraljevom krilu. Mama je uvijek otvarala partiju potezima oba centralns pješaka za po dva polja. Naravno, ja sam slijedio njen primjer. Vjerovatno se time objašnjava moja ljubav prema prostoru i centralnoj igri, koja me drži do danas.
Nismo imali prave figure – igrali smo sa papirićima na koje je mama napisala nazive figura. Jednom nas je u toj igri zatekao mamin brat, ujak Volođa, i kupio nam pravi šahovski komplet. Glava jednog bijelog konja ubrzo se odvojila od postolja, pa smo je prilikom igre jednostavno polagali ravno na tablu. Drugi mamin brat, Adolf, umro je početkom 1941. godine. S tim imenom, bilo bi mu teško da je doživio rat.
Mamu je šah naučio njen otac, moj djed, koga nikad nisam vidio – umro je od gladi u opkoljenom Lenjingradu godinu dana prije mog rođenja, u januaru 1942. Te zime bilo je strašno hladno, a u kući jedva nešto toplije nego napolju. Djed Ruvim ležao je u sobi u kojoj sam proveo prvu polovinu svog života više od nedjelju dana, sve dok baka, koja se i sama jedva kretala, nije uspjela da ga odvuče na sankama do groblja, gdje je sahranjen u zajedničkoj grobnici.
Dobro se sjećam bake Tamare, kako se njiše ispred upaljenih svijeća i govori nešto na meni nerazumljivom jeziku. „Bako,“ pitao sam je, „bako, moliš li se Bogu? Zašto onda ne ideš u crkvu?“ – „Odrasćeš, pa ćeš razumjeti“, odgovarala bi bez objašnjenja. Kad sam malo porastao, baka je ponekad sa mnom pričala na jidišu, ali umrla je kad mi je bilo šest godina. Moj njemački je, zapravo, moj holandski, začinjen bakinim jidišem, uz poneku njemačku riječ.
Otac je imao drugu porodicu, i kad bi me neko pitao za njega, govorio sam: „Otac ne živi s nama.“ Nismo imali nikakve odnose. Kad bismo u školskim formularima ili dnevnicima morali da upišemo podatke o roditeljima, uvijek sam osjećao neprijatnost zavidio dječacima koji bi s ponosom govorili: „Poginuo je na frontu.“ Oca sam vidio svega nekoliko puta. Posljednji put u prenatrpanom autobusu u Nevskom prospektu – odgovorio sam potvrdno na pitanje da li silazim na sljedećoj stanici, okrenuo se i ugledao njega. Nije me prepoznao – bio je vrlo kratkovid. Sljedeće godine je umro.
Igrajući fudbal u Tauriđanskom parku ljeta 1954, slomio sam ruku. Osuđen na gipsani zavoj tokom mjesec dana, počeo sam da igram šah. To interesovanje je otišlo predaleko i njegove složene posljedice osjećam do danas. Danas, skoro sedamdeset godina kasnije, kad više ne igram šah – ili ga igram vrlo rijetko – dešava mi se da me zaboli ruka baš na mjestu gdje je tada bila slomljena. Doktor kaže da je to plod moje mašte i da to „nije moguće“.
Poslije srednje škole upisao sam Geografski fakultet. Studije nisu bile prezahtjevne, pa je ostajalo dosta vremena za šah. Specijalizirao sam ekonomsku geografiju kapitalističkih zemalja. Kako primjećuje engleska šahovska enciklopedija: „Već tada se pripremao za život na Zapadu.“
Iako sam bio majstor, rijetko sam sam igrao – više sam se bavio trenerskim radom. U jednom periodu pomagao sam Talju, a posljednje godine pred odlazak – Korčnoju. Moja odluka da napustim zemlju nije se dopala vlastima. Na oglasnoj tabli u foajeu Čigorinskog kluba, i poslije mog odlaska, duže vrijeme su visila dva obavještenja. Na jednom, ispod spiska ekipe Lenjingrada, moglo se pročitati: trener – majstor G. Sosonko, a drugo je bilo naredba Sportskog komiteta o mojoj diskvalifikaciji zbog „izdaje Otadžbine“. Ta dva papira mirno su koegzistirala sve dok se neko nije dosjetio da prvi ukloni.
Moja prava profesionalna šahovska karijera počela je na Zapadu. Da bih je učinio jednostavnijom, skratio sam svoje ime, a da bih ga učinio čvršćim, dodao sam još jedno „n“. Primamljivo je bilo ostaviti puno ime, posebno nakon što ga je novinar jednih holandskih novina podijelio na dva dijela, dajući mu aristokratski italijanski prizvuk: Gennadi Sosonko. Još efektnije je izgledalo na kineski način ispisano „So-son-ko“ na programu simultanke koju sam držao negdje u Belgiji u proljeće 1974. U oba slučaja odlučio sam da bi to bilo ipak previše.
Gena koji je živio u Rusiji i Genna koji se pojavio na Zapadu nose isto prezime, ali su po mnogo čemu veoma različiti ljudi – da ne kažem potpuno različiti. Nedavno sam dobio potpis od prijatelja iz prvog perioda mog života u knjizi: „Genni kojeg još pamtim kao Genu“ – i nisam to nimalo doživio kao šalu. Od Rusije me ne dijele samo godine i kilometri – nešto mnogo dublje.
Dva mjeseca nakon dolaska u Holandiju počeo sam da radim u „Schaakbulletin“-u. Taj časopis bio je prethodnik New in Chess, u kojem su kasnije objavljena gotovo sva esejistička poglavlja iz ove knjige. Posao u časopisu kombinovao sam s igranjem na turnirima. Kako su rasli moji uspjesi, praktično igranje je postalo najvažnije.
(Nastaviće se)