Poznati indijski trener Rameš govorio je o razlikama u igri Gukeša, Erigajsija i Pragnanandhe.

„Rekao bih da je Ardžun, psihološki gledano, vjerovatno najstabilniji od ove trojice. Njegov stil je preduzimljiviji i, što je veoma važno, on zna da se oporavi nakon loših nastupa. Može odigrati slab turnir, a već na sljedećem postati onaj koji predvodi ostale.
Po mom mišljenju, on je gotovo potpuno formiran igrač i mnogo bolje kontroliše vrijeme od Gukeša i Praga“, rekao je Rameš u intervjuu za YouTube kanal Dine Beljenkaje.
„Što se tiče Gukeša, mislim da je njegova glavna snaga – nevjerovatna vjera u samog sebe. On jednostavno smatra da je previše dobar, i to mu pomaže: može povlačiti sumnjive poteze i ipak se izvući. To mu daje hrabrost da rizikuje ili radi lude stvari, i čak u teškim pozicijama on nastavlja vjerovati u sebe. Smatram da je to njegova ključna snaga.
A s Pragom je sve drugačije. Ponekad se čak i ja sam zbunim, ali u cjelini, ako govorimo baš o šahovskom umijeću, on je vjerovatno najjači od ove trojice. To govorim kao profesionalac. Sa stanovišta čistog šahovskog razumijevanja, njegova igra je primjetno bolja od ostalih.
Ali čini mi se da se u posljednje dvije–tri godine na neki način oblikovao u jednom određenom pravcu. Njegove jake strane u drugim aspektima sada su gotovo nevidljive. Zato je glavni zadatak za njega u ovom trenutku – da li će uspjeti vratiti te druge jake strane u svoju igru? Mislim da je upravo u tome njegova osnovna trenutna zadaća. Mnoge njegove snažne osobine sada su dobro skrivene; uopšte se ne vide.“
Kada su ga zamolili da navede konkretne jake strane Pragnanandhe, Rameš je rekao:
„On zaista veoma dobro igra složene pozicije. Ali u posljednjih nekoliko godina vidim da je počeo igrati solidnije i stabilnije. On preuzima rizik u nekim partijama, ali se to uglavnom češće dešava zahvaljujući pripremi otvaranja, a rjeđe tokom same igre.
Ako priprema otvaranja uspije, dobija aktivne i perspektivne pozicije. Ali ako se nađe pred izborom – da odigra pouzdano ili da izabere rizičan nastavak – sklon je da se odluči za sigurniju varijantu.
Vjerovatno je to povezano i s tim što je posljednjih godina igrao suludo veliki broj turnira. Kada se turniri smjenjuju jedan za drugim, kao da živiš u vakuumu – nemaš vremena za samoprovjeru, za to da se sagledaš, shvatiš šta radiš i koje promjene treba da uneseš.
Da bi čovjek zaista razmislio o sebi, potrebni su lični prostor i vrijeme, a toga, nažalost, on u posljednje dvije godine nije imao.“