

V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
GLAVA 2. OSMIJEH ŠAMPIONA
NA VRHU OLIMPA
Savremenici su često nazivali Kapablanku „miljenikom bogova“. Vjerovatno zbog zadivljujućeg spoja ljepote, šarma i talenta. A možda i zbog izvjesnog „srećnog slučaja“… Ne možemo, naravno, nazvati kubanskog šahistu „razmaženim miljenikom sudbine“, jer je on bio sam „kovač svoje sreće“. I ipak, u određenoj mjeri imao je sreće u godinama Prvog svjetskog rata. Kapablanka se našao u povoljnijim okolnostima nego većina najjačih šahista Evrope, uključujući Laskera i Aljehina. On pobjeđuje na dva turnira u Njujorku — 1915. i 1916. godine. Zatim se vraća kući i skoro godinu i po provodi u Havani.
U to vrijeme dugo analizira svoje partije, razmišlja o putevima usavršavanja u različitim fazama igre. Već tih godina kod njega počinje da se nazire težnja ka pozicijama spolja jednostavnim, ali koje za pobjedu zahtijevaju duboku intuiciju i virtuoznu tehniku. Kapablanka je bio dovoljno samokritičan u procjeni svojih jakih i slabih strana. Među nedostatke je ubrajao i vođenje otvaranja. Slučajan nastup u ulozi šahovskog pedagoga pomogao mu je da ojača svoju igru. U Havani se Kapablanka upoznao s nadarenom djevojčicom od 10 godina, koja je, na maestrovo iznenađenje, dobro igrala šah. Kapablanka je odlučio da joj održi nekoliko lekcija. Kako je poslije zapisao, „da bih objasnio i izložio mojoj učenici neka teorijska razmatranja, morao sam prvi put u životu posvetiti izvjesno vrijeme proučavanju otvaranja… Kao rezultat, ojačao sam najslabiji dio svoje igre, tj. otvaranje, i, pored toga, uvjerio se u veliku vrijednost teorijskih nastavaka koje sam samostalno pronašao.“
Na taj način, korist od lekcija bila je obostrana. Mnogo godina kasnije moskovski šahisti su se u to uvjerili kada su vidjeli kako Kapablankina učenica, kubanska šampionka Marija-Teresa Mora, igra na svjetskom ženskom prvenstvu 1949/50. godine.
I ipak, Kapablanka je očigledno umanjivao svoja poznavanja teorije otvaranja šahovske partije. Kako je već pokazao Peterburški turnir 1914. godine, ona su bila sasvim dovoljna da izdrži borbu s najboljim teoretičarima toga vremena. Evo šta je Zigbert Tarraš pisao o svojoj partiji s Kapablankom:
„Kubanac je imao prednost poteza i izabrao je otvaranje četiri konja, veoma teško otvaranje, protiv kojeg se njegov protivnik (Tarraš) branio malo poznatom varijantom, koju je predložio jedan švedski amater. Kapablanki je, međutim, ovaj varijanta bila dobro poznata, i on je veoma brzo odigrao potpuno novi potez… i njemačkom majstoru postalo je jasno da je on sam, a ne njegov protivnik, žrtva domaće pripreme partije.“
Moguće je da je u ovom slučaju Kapablanku spasila intuicija. Dobro upoznat s opštom idejom otvaranja, intuitivno je pronašao i najbolje dalje vođenje igre. To mu se dešavalo više puta. Na primjer, na Manhatenškom turniru 1918. godine, igrajući bijelima protiv Maršala, Kapablanka je vidio da je njegov protivnik u španskoj partiji — koju je sam Kapablanka izbjegavao već deset godina — primijenio novu varijantu.
Šta je trebalo uraditi u takvoj situaciji? Skrenuti s utabanih puteva ne bi li se zaobišla negdje prikrivena „mina“? Ili hrabro krenuti u susret protivniku koji je dvije godine čekao taj dan? Kapablanka je izabrao drugi put. „Obuzela me je žeđ za borbom. Osjećao sam da mi je izazov uputio šahista koji je pripremio niz iznenađenja i koji je želio da iskoristi moje nepoznavanje onoga čemu je posvetio mnogo noći teškog i upornog rada. Razmotrio sam položaj i odlučio da me moja reputacija, da tako kažem, obavezuje da uzmem pješaka i prihvatim izazov.“
Nakon što je prihvatio žrtvu pješaka, Kapablanka je morao odigrati oko deset poteza koji su bili jedini način da se partija spasi. „Maršalov napad“ — pod tim nazivom ušla je ova čuvena varijanta u teoriju otvaranja španske partije. I danas se odbrana koju je pronašao Kapablanka smatra najboljom. Podsjetimo čitaoce na tu partiju…
Španska partija
H.-R. Kapablanka — F. Maršal
Njujork, 1918.
1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 Nf6 5.0–0 Be7 6.Re1 b5 7.Bb3 0–0 8.c3 d5

9.exd5 Nxd5 10.Nxe5 Nxe5 11.Rxe5 Nf6 12.Re1 Bd6 13.h3 Ng4 14.Qf3 Qh4 15.d4 Nxf2 16.Re2 Bg4 17.hxg4 Bh2+ 18.Kf1 Bg3 19.Rxf2 Qh1+ 20.Ke2 Bxf2 21.Bd2 Bh4 22.Qh3 Rae8+ 23.Kd3 Qf1+ 24.Kc2 Bf2 25.Qf3 Qg1 26.Bd5 c5 27.dxc5 Bxc5 28.b4 Bd6 29.a4 a5 30.axb5 axb4 31.Ra6 bxc3 32.Nxc3 Bb4 33.b6 Bxc3 34.Bxc3 h6 35.b7 Re3 36.Bxf7+

(i crni predaje zbog mata u 4 poteza 36…Rxf7 37.b8Q+ Kh7 38.Rxh6+ Kxh6 39.Qh8+) 1–0
Kapablanka je takođe odigrao meč do osam pobjeda s jugoslovenskim majstorom Borom Kostićem, koji je uspješno gostovao po Sjedinjenim Američkim Državama u periodu 1918—1919. godine. Na turnirima na kojima je učestvovao Kapablanka, Kostić je sve četiri partije s njim završio remijem. Ali u meču nije mogao pružiti ozbiljniji otpor i poslije pet uzastopnih poraza bio je prinuđen da prekine borbu.
Samo pola poena Kapablanka je izgubio na Hestings turniru 1919. godine, na kojem je učestvovalo dvanaest šahista. Istina, sastav tog takmičenja nije bio jači od njujorških turnira.
Zato su ti šahovski uspjesi ipak bili za Kapablanku „borbe lokalnog značaja“.
Prošlo je šest godina poslije Peterburškog turnira, i sve te godine bile su za Kapablanku, u suštini, „priprema“ za meč za svjetsku titulu. Jer on ne samo da je usavršavao svoj stil, nego je i pažljivo proučavao igru svog budućeg protivnika. O, koliko mu je dala ona partija koju je tada izgubio od Laskera! „Malo je dobijenih partija koje su me naučile toliko koliko moji porazi“, priznavao je Kapablanka čitaocima svoje prve knjige Moja šahovska karijera, koja je izašla 1920. godine. „Cilj ove male knjige,“ govorilo se u uvodnom poglavlju, „sastoji se u tome da čitaocu da određenu predstavu, prvo, o brojnim fazama kroz koje sam prošao prije nego što sam dostigao svoju sadašnju snagu, a drugo, o mom načinu igre u sadašnje vrijeme, kada se borim s dostojnim protivnikom.“
(Nastaviće se)