V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Prolaze još tri kola u kojima Kapablanka gubi pola poena više nego Lasker, i prvi krug meč-turnira je završen.
5.maja Lasker i Kapablanka su se sreli po treći put. Do tada su petersburški šahisti bili uvjereni da je Kubanac jednostavno nepobjediv i da će bez ikakve sumnje pobijediti na turniru. Vrlo je vjerovatno da je ovaj osjećaj prešao i na „ljubimca bogova“ Hose Raula Kapablanku.
Psihološki tačno osjetivši stanje svog protivnika, Lasker je odabrao varijantu španske partije za bijele figure, varijantu razmjene, u kojoj crni mora pokazati izuzetnu koncentraciju i preciznost. Neočekivano je bilo i to što je dan ranije sam Lasker, igrajući crnim, pobijedio Aljehina ovom varijantom! „Po svemu sudeći, bijeli se ne bi protivio remiju“, mogao je pomisliti Kubanac. U svakom slučaju, očevici su primijetili da je Kapablanka prve poteze u otvaranju odigrao bez razmišljanja.
Nakon što je Lasker oslabio centralnog pješaka, Kapablanka je odlučio pojačati pritisak na njega, ne primijetivši manevar bijelog konja koji je upao na polje e5 i blokirao akcije crnih.
U daljem toku Lasker je djelovao sa velikom energijom. Uspio je odbiti sve pokušaje crnog da organizuju kontraigru i, kombinujući udarce u centru i na krilima, brzo napasti protivničkog kralja. U 42. potezu crni je prekinuo otpor.
„Kapablanka je bio zbunjen“, piše Petar Romanovski. „Obično staložen, smiren, sa osmijehom, ovog puta je dvije-tri minute nakon predaje još sjedio za stolom, podupirući glavu rukama.“
Ova partija, koja je široko komentarisana u šahovskoj štampi, poslužila je i kao lekcija samom Kapablanki. Pod uticajem svojih prethodnih pobjeda, oduševljenja štampe i obožavalaca, kubanski velemajstor bio je toliko siguran u uspjeh da nije smatrao potrebnim ozbiljno se pripremiti za ovu partiju. I samo poraz, kako je kasnije priznao, „vratio me iz carstva snova na zemlju“.
Što se tiče Laskera, on je komentarišući svoju partiju rezimirao: „Misao je pobijedila osjećaje“.
Sledećeg dana Kapablanka je pretrpio drugi poraz. U partiji protiv Tarasha dogodio se rijedak slučaj u kreativnoj biografiji Kapablanke: zauzeo je otvorenu liniju ne onim topom koji je trebalo i… previdio gubitak figure.
Sve se to dogodilo nekoliko dana prije kraja takmičenja. I ako je do partije s Laskerom Kapablanka imao poen prednosti, sada se situacija naglo promijenila. Evo kako je živopisno prenio svoje utiske o toj neočekivanoj promjeni na turniru Zigbert Tarraš u svojoj korespondenciji iz Peterburga 21. maja:
„Šta znače nade, šta znače planovi! Zar nije već bilo odlučeno da će mladić iz Havane dobiti 1. nagradu? Zar nije išao nepobjediv, nedostižan kroz čitav turnir, kao u preliminarnom takmičenju, tako i na početku u grupi pobjednika? Zar nije išao nepogrešivo ka svom cilju, u blještavilu svoje mlade snage i ljepote, nalik Ahilu, i isto tako neuništiv kao on? I šta onda! Dva poraza, jedan za drugim — po zakonu ‘nevolja nikad ne dolazi sama’ — i nisko se spustila vaga u korist njegovog srećnijeg konkurenta.“
Uzroci tih poraza bile su, dakle, ne samo šahovske greške, nego u još većoj mjeri psihološki momenti. Po svemu sudeći, Kapablanka je bio pod utiskom pozitivnih emocija iz susreta s tim protivnicima u prethodnim kolima (Tarraš je izgubio partiju, a Lasker je jedva izbjegao poraz), kao i povoljnog opšteg toka turnira za njega.
Usput se može primijetiti da se nešto slično kod njega uočavalo dva-tri kola prije finiša i na drugim takmičenjima. Na primjer, u San Sebastijanu je, kao vodeći na turniru, izgubio od Rubinštajna; u Njujorku 1913. od Jafea, a kasnije je osjetio gorčinu poraza u sličnoj situaciji u Njujorku 1916. i Karlsbadu 1929. godine. Ali isto tako je bilo karakteristično za kubanskog velemajstora da ga takvi neuspjesi nisu obeshrabrivali i da je turnire završavao pobjedničkim partijama.
I još nešto. Kapablanka je bio pravi sin svog naroda: znao je samopožrtvovano da radi (a šahovska partija koja traje 5–6 sati ili simultanka protiv jakih šahista — to je titanski trud!) i znao je samopožrtvovano da se odmara i veseli! Ako se uzme u obzir i to koliko je Kubanac bio šarmantan i dovitljiv u druženju, postaje razumljiva Laskerova primjedba: „Kad je Kapablanka stigao u Peterburg, raspalio je maštu.“ U njegovu čast priređivani su prijemi, banketi, pozivali su ga na svečane večeri i večere! Nije li jasno da su nesportska „odvraćanja“ bila opterećenje za Kapablanku tokom turnira, a pred odgovorne partije predstavljala pravo „iskušenje sudbine“.
U listu Dan feljton „Odlučna borba“, u kojem se opisivala njegova partija s Laskerom, počinjao je ovim riječima:
„Grozna noć spustila se na zemlju i obavila Peterburg. Iz logora Kapablanke dopirali su veseli zvuci. Čula se muzika i smijeh.“
Genijalni Kubanac, kao i njegov prethodnik, genijalni Korzikanac, ne voli tugu i malodušnost pred bitku.
Ali u Laskerovom štabu bilo je tiho.
Svjetla su bila pogašena. Konji su bili sputani. Oficiri su drijemali, svaki kraj svoje kule.
Pješaci su se skupili u gomilu i šapatom razgovarali o sutrašnjoj bici…“
Uoči partije s Tarrašem, Kapablanka je zajedno s Aljehinom proveo veselu veče kod prijatelja ruskog šahiste, u jednoj kući na Vasiljevskom ostrvu, a zatim su dugo šetali po Peterburgu, kako bi se do mile volje nadisali panorame grada u toj bijeloj noći…
Uprkos neuspješnom finišu, Kapablanka je zaostao samo pola poena za pobjednikom turnira — Laskerom. I čitav svijet se uvjerio da je kubanski velemajstor kandidat broj jedan u borbi za najčasnije zvanje svjetskog šampiona.
Na završnom banketu Kapablanka se ponašao opušteno, šaleći se na sopstveni račun zbog poraza u finišu. Zatim se obratio Laskeru s čestitkom povodom njegove pobjede i rekao da povlači riječi iz svog pisma o meču za svjetsku titulu, koje su se šampionu učinile uvredljivim, i da iskreno žali zbog svega što se dogodilo. To je rekao kao odgovor na inicijativu Laskera, koji je podigao zdravicu za daljnje uspjehe Kapablanke… Po završetku banketa još su neko vrijeme neformalno razgovarali, najvjerovatnije ne izbjegavajući ni pitanja koja su se ticala meča za šampionsku titulu.
Kako će kasnije napisati Lasker — „na završnom banketu pružili smo jedan drugome ruke i predali zaboravu naš bivši spor“.
Organizatori turnira bili su veoma zadovoljni što im je uspjelo da pomire dvojicu velikih šahista.
(Nastaviće se)