Isak i Vladimir Linder
Moskva 2006
PROLOG
Robert Džejms Fišer (rođ. 1943) – 11. svjetski šampion u šahu (1972–1975).
Genijalno i ćudljivo dijete Amerike. Junak i antijunak svog vremena! Njegov život je savršen scenario za Holivud – mješavina detektivske priče, komedije i tragedije, viđena kroz prizmu table sa 64 polja. Njegov život je izazov društvu, tradicijama i ustaljenim pravilima.
Profesionalac do srži, uvijek je želio da društvo dostojno ocijeni djelo njegovog života – šahovsku igru. Postavljajući visoke zahtjeve sebi, s pravom je smatrao da ih može postavljati i uslovima šahovskog stvaralaštva. Ne odmah, ali na kraju je bio shvaćen i podržan od kolega, koji su na svojim barjacima ispisali riječi Spaskog:
„Fišer – to je naš sindikat!“
Sa 14 godina Bobi je postao šampion SAD, sa 15 međunarodni velemajstor i kandidat za svjetsku titulu. Šahovska istorija dotad nije znala za nešto slično. Ali Fišerov paradoks nije bio u tome što je rano provalio u svjetsku elitu, već u tome što dugo nije pokazivao odlučnost da postane šahovski kralj, dvaput odustajući od borbe nadomak prijestola.
Jedna od zadivljujućih Fišerovih zagonetki jeste to što se iznova pojavljivao na svjetskoj šahovskoj orbiti baš onda kada ga više nisu očekivali ili su se umorili od čekanja. A efekat iznenađenja njegovog povratka djelovao je psihološki besprijekorno. U kandidatskoj seriji mečeva 1971. godine slomio je tri velemajstora – Tajmanova, Larsena i Petrosjana – ukupnim rezultatom 18,5 : 2,5! To je djelovalo nevjerovatno i neobjašnjivo. U doba „totalnog fudbala“ on je demonstrirao istinski totalni šah – nemilosrdan presing po cijeloj tabli, bez sekunde predaha, stalne prijetnje, postepeno povećavanje pritiska. Snaga u svakoj zamisli, svakom manevru, svakom potezu! Njegova agresivnost i nalet lomili su i demoralizovali volju konkurenata nenaviknutih na takvu borbu.
Došao je red na odlučujuću bitku za svjetsko prvenstvo sa Spaskim. Fišera nije zbunjivao negativan skor međusobnih susreta sa aktuelnim šampionom, niti potpuno odsustvo pobjeda protiv njega. Istorijski primjer Aljehina govorio je da takav odnos snaga ne pogoduje mobilizaciji protivnika.
Fišer je nadmašio svog rivala čak i u onome u čemu je ranije zaostajao – u teoriji, strategiji, dinamici, završnici, psihologiji. Opravdao je i prećutno pravilo: izazivač koji uoči meča objavi knjigu svojih najboljih partija – postaje šampion. Fišer je slijedio primjer Kapablanke i Aljehina, objavivši 1969. godine bestseler „Mojih 60 nezaboravnih partija“.
Šahovski svijet je pozdravio njegovu pobjedu u Rejkjaviku i očekivao nova nadmetanja. Dobro je bilo poznato da Fišer ne igra petkom poslije zalaska sunca, niti subotom prije zalaska… Ali ko je mogao pretpostaviti da će narednih dvadeset godina ista tužna sudbina zadesiti i ostale dane u sedmici?! Prema Fišerovom priznanju, odlučio je da kazni čovječanstvo zato što je od 63 tačke njegovih uslova za meč za svjetsko prvenstvo FIDE prihvatila samo 62! Među njima su bili i zahtjevi za meč do deset pobjeda jednog od učesnika i igranje bez ograničenja broja partija.
Diplomatski dvoboj Fišer – FIDE trajao je više od godinu dana, ali konsenzus u glavnom pitanju nije postignut. Fišerov zahtjev da se meč pri rezultatu 9 : 9 smatra završenim uz zadržavanje titule za šampiona bio je odbijen, jer je za pobjedu izazivača značio potrebu za prednošću od dva poena. Uslijedilo je dobrovoljno odricanje od krune, pasadensko povlačenje u samoću, brojne fobije… I, poput varnica gasnuće vatre – briljantan izum novih, anticajtnotnih šahovskih satova, prijedlog originalne reforme šaha, koji bi postao nepodložan vjekovnoj teoriji. Sve je to svjedočilo o njegovim stalnim razmišljanjima o sudbini velike igre.
Iznenadni povratak u svijet šaha 1992. godine i novi meč sa Borisom Spaskim u Jugoslaviji, za fantastičan honorar od pet miliona dolara, u početku su dali nadu šahovskom svijetu, ali je ubrzo postalo jasno da je to bio samo bljesak genija, možda i posljednji… Prošlo je dvanaest godina i Fišer je ponovo dospio u žižu svjetske pažnje. Ali, nažalost, o velikom šahisti se nije govorilo zato što je odlučio da odigra novi meč, već iz mnogo prozaičnijeg razloga – uhapšen je na japanskom aerodromu „Narita“ zbog korišćenja isteklog pasoša. Tačnije, to je bila samo zvanična verzija, ona koja, kako se kaže, leži na površini, dok stvarni uzrok treba tražiti u vrtlogu brojnih nepromišljenih grešaka Roberta Fišera – građanina Sjedinjenih Američkih Država.
Kako je, uostalom, mala planeta Zemlja! Čovjek bježi od svih i svega, živi u Mađarskoj i Švajcarskoj, na Filipinima i u Hongkongu, skriva se na kraju svijeta među 130 miliona Japanaca i, čini se, osjeća se kao igla u plastu sijena. Želi da ga ne diraju, da ga zaborave, da ga ostave na miru. Ali trag neplaćenih dugova vuče se za njim svuda. I neumitno se približava trenutak kada se mora platiti…
(Nastaviće se)