Piše: Nikolaj Fuzik
S približavanjem linije fronta i uoči dolaska američkih trupa, logor rudnika „Anna-3“ krajem avgusta 1944. godine Nijemci su evakuisali. Logoraši su upućeni pješice na novo mjesto. Ali već na prvom noćnom odmoru, oko 25–30 kilometara od Alsdorfa, Saharov je po mraku pobjegao, ukravši bicikl od policajca, i vrativši se nazad u logor, sačekao je nakon nekoliko dana dolazak Amerikanaca. Najprije je ostao u logoru kod rudnika „Anna-3“, ali su ga Amerikanci potom, zajedno s drugim sovjetskim državljanima, prebacili u drugi logor, u Belgiju. Kako je Jurij Nikolajevič više puta tvrdio na saslušanjima, u američkoj vojsci nije služio, oružje nije držao u rukama, stražarsku službu nije obavljao, nego je korišćen za razne pomoćne (privredne) poslove. Shodno tome, Orden Purpurnog srca, kojim je navodno bio odlikovan nakon što je, „s oružjem u ruci, stigao do Labe“ (Lazarev) – gotovo je sigurno nečija lijepa izmišljotina.
U jednom od zapisnika saslušanja (10. septembra 1951) dotiče se i šahovska tema.
„Pitanje. Navedite poznate evropske šahiste s kojima ste igrali dok ste boravili u Njemačkoj i Belgiji?
Odgovor. Od šahista s kojima sam igrao u Njemačkoj i Belgiji poznati su mi sljedeći:
- Pauli, imena ne znam, upoznao sam ga pri igranju šaha u gradu Alsdorfu. Više o njemu ne znam ništa.
- Bekker, imena ne znam, upoznao sam ga nakon partije s Paulijem u gradu Alsdorfu. Bekker je radio u rudniku „Anna-1“, ako se ne varam, kao normirac.
- Keller, imena ne znam, upoznao sam ga igrajući meč između Ahenske i Kelnske oblasti. Keller je igrao za Kelnski okrug, a ja sam, kao ‘podmetnuto’ lice, igrao za Ahenski. Po riječima Bekkera, poznato mi je da je Keller bio član nacional-socijalističke (fašističke) partije.
U Belgiji sam igrao s istaknutim belgijskim majstorima – Van Settersom, Defosseom i O’Kelijem.
Upoznao sam ih u sljedećim okolnostima. Boraveći u logoru između Brisela i Vervjea (januar–februar 1945), jednom sam otputovao u Brisel, gdje sam našao šahovski klub i tamo odigrao nekoliko partija s igračima druge kategorije, koje sam pobijedio. Van Setters, koji je bio prisutan, zainteresovao se za mene, pa sam mu ispričao o sebi… Sredinom februara Van Setters je došao u logor u kojem sam boravio i pozvao me da učestvujem na blic-turniru, na što sam pristao i, dobivši izlaznu dozvolu, otputovao u Brisel, gdje sam igrao s pomenutim Van Settersom, Defosseom i O’Kelijem. U tom turniru bio sam pobjednik, osvojivši nagradu od 2000 franaka (belgijskih).
Više ne znam nijednog evropskog šahistu s kojim bih igrao.“
Ako sa Belgijancima, učesnicima šahovskih olimpijada iz raznih godina, nema nikakvih nedoumica, za identifikaciju njemačkih šahista potrebne su dodatne informacije, utoliko prije što navedena prezimena (posebno dva posljednja) nisu tako rijetka.
U raspravama o ličnosti i sudbini Jurija Saharova, koje sam imao prilike čitati na internetu, neprestano se postavljalo pitanje: zar nije mogao ostati kod Amerikanaca, poslije svega što je doživio u domovini? Naravno da je mogao! Pored toga, kasnije je i sam priznao na saslušanju (12. septembra 1951) da su mu Amerikanci to nudili, dobro znajući kakve ga perspektive čekaju po povratku u SSSR. Ali Saharov je, uprkos svemu, odlučio da se vrati. Pitao sam jednom Tatjanu Lazarevu, koja je dobro poznavala junaka naše priče, da li je to bilo samo zato što nije htio da ostavi svoju majku i izloži je udaru? Ili je u njemu govorio optimizam mladosti? „Ne samo to. Saharov je uopšte veoma volio Ukrajinu – ukrajinski jezik, kulturu, prirodu. Sve u svemu, bio je to jak i optimističan čovjek.“
Bilo kako bilo, dok je boravio u logoru u Belgiji i „nije vidio preduslova za skori povratak u Otadžbinu“ (iz zapisnika saslušanja od 1. septembra 1951), Saharov je zajedno s jednim sapatnikom početkom marta 1945. odlučio da ubrza proces i krenuo na istok, u Njemačku. Njihov poduhvat, iako ne bez pustolovina, okončao se uspješno, te su početkom juna 1945. bili predati u sovjetsku zonu okupacije.
Ipak, uprkos mladalačkom optimizmu, Saharov je vrlo dobro shvatao koliki rizik preuzima, pa je zato radije izbjegavao da otkriva sve detalje. U filtracionom logoru predstavio se kao mlađi poručnik i izjavio da je zarobljen kod Marijupolja, nakon čega je prinudno odveden na rad u Njemačku, gdje je završio u rudniku „Anna-3“. Čak je stigao i da dobije masovno dodjeljivanu medalju „Za pobjedu nad Njemačkom“, kojom je bilo odlikovano gotovo 15 miliona ljudi. Iako ga, kako ćemo uskoro vidjeti, ni to nije zaštitilo od represija, vrlo je vjerovatno da mu je pomoglo da izbjegne trenutno slanje u Sibir.
Karton evidentiranja za J. Saharova, popunjen u filtracionom logoru
(sa sajta https://obd-memorial.ru)
Pronašao M. Burakovski
MIRAN ŽIVOT POD BUDNIM OKOM
Po povratku kući, Jurij Saharov se odmah uključio u šahovski život. Na prvenstvu Ukrajine 1946. godine osvojio je 11,5 poena iz 17 i podijelio 4–6. mjesto sa Gellerom i Šapošnikovim. Prvak je postao Anatolij Bannik, sa sjajnih 14 iz 17, drugi je bio tadašnji predstavnik Hersona, Lev Aronin (13,5), a treći Vladimir Kirilov iz Harkova (12).
Na tom prvenstvu Saharov je još predstavljao Stalino, ali se već u proljeće 1946. preselio u Kijev. Maksim Rusinkjevič, koji je poznavao Saharova još iz djetinjstva, svjedočio je na saslušanju od 11. februara 1948. da je Saharov, po povratku u Stalino, u početku radio kao kalkulator u jednom rudniku, ali je „radeći otprilike do aprila 1946. godine, dao otkaz i, kako mi je rekao, namjeravao da ode u Kijev, jer su, njegovim riječima, organi MGB-a počeli da pokreću predmet protiv njega. I zaista, ubrzo se preselio u Kijev, gdje se upisao na univerzitet“.
Poznati žitomirski trener Mihail Trosman, prisjećajući se svojih dogodovština nakon završene srednje škole 1946, zapisao je:
„Drugi neuspjeh zatekao me na MGU. Pokušaj da predam dokumenta za upis u tu prestižnu ustanovu bio je uzaludan. U prijemnoj komisiji su mi objasnili da će sav moj trud biti uzaludan. Morao sam da se vratim u Žitomir i predam dokumenta, a zatim i polažem ispite za upis na KGU imena Tarasa Ševčenka. Nije bilo gdje prenoćiti u Kijevu, pa se dobro sjećam nekoliko noći provedenih u prostorijama vojne katedre u ulici Lenjina 52, pravo na stolovima, bez ikakvih jastuka, a kamoli posteljine. Jedne večeri razgovorio sam se sa svojim ‘susjedom’ po mjestu za spavanje. Ispostavilo se da je to bio šahista Jurij Saharov, koji se predstavio kao kandidat za majstora. Za mene, običnog drugokategornika, djelovao je kao nebesnik, iako je spavao na stolu do moga.“
(M. Trosman, „Zapisi šahovskog trenera“)
Upravo u početak Saharovljevog kijevskog perioda spada i njegova prva objavljena pobjednička partija („Šahmati v SSSR“, br. 5, 1947). Protivnik mu je bio novoizabrani majstor Boris Goldenov, koji je 1944. ostvario jedinstveni dvostruki uspjeh – postao je šampion Ukrajine u šahu i u tenisu!
https://chesspro.ru/enciklopediya/yuriy-saharov-izlomy-sudby
2. septembar 2020.
(Nastaviće se)