Amerikanac Hans Nimann prokomentarisao je svoj uspješan start u Vajk an Zeeu – pobjedu nad Vladimirom Fedosejevom u 16 poteza.
– Naravno, bio sam veoma sretan što sam uspio postaviti tu zamku na tabli. Jer, razumije se, provjeravao sam potez 14.g3 i sjećao se da crni mora odigrati 14…Qc8, nakon čega bih ja igrao 15.Nh4. Čitava ideja poteza 14.g3 upravo je u tome da se ne može odmah uzeti 14.Qxb7.
U ovoj poziciji uvijek provjeravaš taktičku mogućnost 14…Nxc5. Uvijek praviš takvu „provjeru previda“: hajde da još jednom budemo sigurni da je sve korektno. Ali, očigledno, ja sam se pripremao, to nije bio improvizovani potez. I onda: čekaj, pa on razmišlja o tome!
Tada sam shvatio da je sasvim moguće da pojede pješaka, jer izgleda primamljivo. Da tako kažem, nisam posebno provjeravao ovu zamku, ali je očigledno da je to zaista loše. A kako je on sve duže razmišljao, shvatio sam da bi mogao upasti u nju.
A onda je jednostavno odlučio da ne nastavi partiju i da se preda. Iskreno, malo mi ga je žao. Nikada ne želiš da pobijediš na ovakav način. Ali sam siguran da će imati još mnogo prilika da se vrati. Ukratko smo to prokomentarisali. Rekao je da se predao zbog frustracije, i to mogu da razumijem. Ali da, bio sam i radostan i iznenađen.
Ranije sam pisao da je moj složeni put ovamo možda znak buduće sreće. Tako da, pretpostavljam, velike komplikacije na putu do Wijka sada predstavljaju siguran predznak uspješnih rezultata. Mislim da ću ubuduće letjeti najnemogućim rutama na svaki turnir, kako bih sačuvao tu sreću ili vudu-magiju koja mi je donijela ovakav „poklon“ u otvaranju.
Bio sam na nevjerovatnoj operskoj predstavi u Beču – veoma inspirativnoj i izuzetno emotivnoj. I mislim da sam tamo prvi put zaista osjetio zimu, jer sam gotovo čitavu jesen i zimu proveo na nevjerovatno toplim mjestima.
Bio sam tri nedjelje u Kejptaunu, zatim u Istanbulu, gdje je takođe prilično toplo, potom u Dohi – tamo je toplo, a onda u Kalkuti, koja je, kako možete zamisliti, „najhladniji“ mogući grad, iako je tamo obično veoma vruće. Tako da sam se morao ponovo navikavati na hladno vrijeme i nadam se da ta adaptacija neće biti previše teška.
Za mene je velika čast i zadovoljstvo biti ovdje. Svaki put kada se vratim u Holandiju, to budi posebnu nostalgiju za dječijim godinama. Imam mnogo toplih uspomena – i šahovskih, ali i onih vezanih za bicikl. Ljudi to ne znaju, ali sam se u Holandiji mnogo ozbiljnije bavio biciklizmom. Tako da sam, na sreću, preselio u zemlju koja nema toliko biciklističkih staza i bio primoran da se konačno fokusiram na šah i da mu se ozbiljno posvetim.