16.01.2026.
Sa tugom sam primio vest o smrti Alekse Milićevića, sofisticiranog šahovskog znalca.
Gospodin Milićević rođen je u Karlovcu (Hrvatska), gde je i završio gimnaziju. Diplomirao je na ekonomskom fakuzltetu u Zagrebu, a onda se preselio u Srbiju, zajedno sa ocem koji je bio voljno lice. Zaposlio se u beogradskoj firmi „Hidrotehnika“ gde je radio sve do penzije. U tom preduzeću postojao je istoimeni šahovski klub, pa je Aleksa postao član te šahovske družine u kojoj se dokazuje kao vrstan ekipni igrač. Bio je prefinjen pozicionista, a kao beli najčešće bi počinjao partiju daminim pešakom. Nakon epizode u „Hidrotehnici“, Aleksa Milićević nastupao je za šahovski klub „Jugometal“, a zatim za „Poštansku štedionicu“ i „Politiku“. Vredi napomenuti njegov angažman u klubu „Crna Trava“, sa kojim je igrao u Srpskoj ligi Centralne Srbije. Milićević je imao zvanje majstorskog kandidata, ali je njegovo šahovsko umeće bilo takvo da su od njega strpeli intermajstori, pa čak je znao da uzme „skalp“ i velemajstorima. Najveći uspeh bio mu je trijumf na Radničkim sportskim igrama, gde je postao „radnički prvak“ Jugoslavije. Taj vredan rezultat ponavlja još jednom, ali je tada delio od 1. do 3. mesta. Jedanput je postao i amaterski prvak Beograda.
Kao čovek, Aleksa Milićević bio je bezgranično pošten. U preduzeću „Hidrotehnika“ radio je na mestu rukovodioca finansijske operative. Kada su u toj firmi jednom prilikom povećavali platu rukovodiocima, Aleksa je odbio da dobije povišicu ukoliko ista ne bude dodeljena i radnicima. Tako se odrekao novčanog bonusa, ali pokazao čast.
Svi koji su dobro poznavali Aleksu, žale za gubitkom ovog vrsnog čoveka i šahiste. Poslednji kontakt sa njim imao sam na cugeru u Surčinu 26. decembra prošle godine, kada je pobedio ispred mnogih mlađih i bolje rejtingovanih igrača. Tom prillikom uručio sam mu i veliki pehar, ni ne sluteći da ga susrećem poslednji put.
Aleksa Miličević nije se ženio. Ostao je samac, a figure na 64 polja bile su mu najbolji drugari. U ovom trenutku još se ne zna vreme i mesto sahrane našeg šahovskog prijatelja, ali sećanje na njega živeće dok žive i njegove partije.
Marko Daković, 16.01.2026.
(Preneseno sa Večitog šaha Vladice Andrejića)