
Piše: Vladimir Nejštadt
25. decembar 2025.
Denis Viktor Mardl (1930–?) bio je poznati igrač koji se takmičio u invalidskim kolicima. Nikada ga nisam lično sreo. Mislim da je bolovao od poliomijelitisa. Ako se dobro sjećam, 1960-ih ili 1970-ih o njemu je bio članak u časopisu „Chess“ Barucha Wooda. U Gajdževom priručniku „Chess Personalia“ piše da je rođen u Čeltnemu, tako da nije nužno da je imao bilo kakve veze sa GCHQ. Ansell, Kok i Makleod se kod Gajdža ne spominju.
Jedini od tih igrača koga sam dobro poznavao bio je doktor James MacRae Aitken, koji je nekoliko puta osvajao šampionat Škotske (tačnije deset puta – V.N.). Rođen je 1908. i umro u Čeltnemu 1983. godine… Tako da je vjerovatno James bio zaposlenik GCHQ. Nakon penzionisanja, najmanje dva puta učestvovao je na Jersey Openu na Ostrvima Normandije, koji se obično održavao u maju, i dva puta smo igrali remi.

U meču SSSR – Britanija 1947. Jamesu Aitkenu pripala je 8. tabla, i on je dva puta izgubio od Vjačeslava Ragozina (foto iz arhiva časopisa 64‑Šahovsko obzorenje).
I možda ste baš vi imali sreće, jer je rezultate Aitkenovih partija unio u bazu podataka čovjek po imenu Džef Čendler i objavio ih na sajtu Britbase. Tamo je više od 2000 partija, uključujući dvije partije Aitkena iz meča protiv ekipe Sočija, i ja sam ih priložio. Pretpostavljam da su vam one nove.
Aitken je igrao remi bijelim i izgubio crnim od L. Radčenka – puno ime tog njegovog protivnika, molim? I šta vam je poznato o njemu?

Timoti Harding rođen je 1948. u Londonu, a od 1976. živi u Dablinu. Igrao je za reprezentaciju Irske na Olimpijadi 1984. u Solunu. Od 1996. do 2005. bio je urednik časopisa Chess Mail. Godine 2009. Dablinški Trinity College dodijelio mu je doktorat iz filozofije za disertaciju o istoriji šaha. Autor je knjiga: Steinitz u Londonu, Britanska šahovska literatura do 1914. godine, Džozef Henri Blakbern: šahovska biografija, Izvanredni šahisti Viktorije, Dopisni šah u Britaniji i Irskoj, 1824–1987… Internacionalni majstor ICCF-a.
Poštovani Timoti, u vezi Viktora Denisa Mardla: zaista je kao tinejdžer obolio od dječije paralize sa svim posljedicama te teške bolesti. Ipak, pokazujući nevjerovatnu izdržljivost, završio je Kembridž, a 1950-ih ga je Aleksander regrutovao u GCHQ, gdje je dalje ostvario vrlo uspješnu karijeru u ovom tajnom odjeljenju. Od 1969. vodio je Grupu za matematička istraživanja, 1973. postaje glavni matematičar, a deset godina kasnije rukovodi odjeljenjem za kriptoanalizu (koje je, kako znamo, godinama vodio Aleksander). 1988. je odlikovan Ordenom Britanskog carstva. Preminuo je u julu 2000. Među njegovim turnirskim uspjesima ističe se sigurna pobjeda (9,5/11) na Memorijalu Stivensona u Bognoru 1964, kada je ostavio iza sebe Hari Golombeka, Nikolu Karaklajića i Ludviga Relštaba.
Dalje, 2000. legendarni šahista iz Krasnodara Vladilen Trupan objavio je u svojoj domovini knjigu Šahovski Kuban u XX vijeku. Poglavlje o Leonidu Radčenku nazvao je Paradoksalni čovjek, prvo mu odajući priznanje kao priznatom saveznom teoretičaru otvaranja:
„Njegove duboke analize objavljivane su u mnogim časopisima, šahovskim priručnicima i vodičima za otvaranja… Sjedeći s njim za tablom, majstori, pa čak i velemajstori, rijetko su očekivali prednost igrajući bijelim figurama, ili da izjednače partiju crnim figurama.
Čitalac se može zapitati, piše dalje Trupan, zašto naš prvi kubanski šampion, strašni protivnik majstora, sam nije postao majstor? Na to pitanje sam odavno spreman i mogu odmah odgovoriti. U životu i u šahu Leonid Jevlampijevič bio je vrlo paradoksalan čovjek; u omiljenoj umjetnosti čist pragmatizam mu je bio stran… I još preferans. Noću, sa svojim prijateljima – šahom i preferansom – Lenja je provodio dane i noći, potpuno ne brinući o svom zdravlju.
Imajući diplomu višeg obrazovanja, gotovo nikada nije radio u struci, nije uspio da stvori porodicu, čitav život se skromno oblačio, nije imao svoj krov nad glavom, živio je kod poznanika ili u radničkim domovima. Nikada se nije brinuo o sebi, nije poštovao osnovni režim. Preminuo je 1980, nekoliko sedmica prije svog 70. rođendana, ne u stanu (nikada nije imao svoj), već posle operacije u bolnici.“

1946, meč Rostov na Donu – Krasnodar. U centru prvog reda (u „vojničkim čizmama“) budući međunarodni sudija Aron Bogatin, iza njega Leonid Radčenko („crnokos, stasit“ – kako ga opisuje Trupan), zagrlio Aleksandra Konstantinova, prvog majstora u Kubanu (i ova fotografija je također od Arkadija Buškova).
Leonid Radčenko – James Aitken
Soči – Čeltnem
Blumenfeld gambit E10
1968 – januar 1973
1.d4 Nf6 2.c4 e6 3.Nf3 c5 4.d5 b5 5.Bg5 exd5 6.cxd5 h6 7.Bxf6 Qxf6 8.Qc2 d6 9.e4 a6 10.a4 b4 11.Nbd2 Bg4? (mašina procjenjuje +1.4, a preporučuje 11…g6 12.a5 Bg7, bijeli ima malo bolju poziciju).

U prvom meču Radčenko – Aitken, Soči – Čeltnem, Blumenfeld gambit E10, 1968 – januar 1973: 12.e5! Qd8? (+2.6, bolje 12…dxe5 13.Ne4 Qf4 14.Nfd2 h5) 13.Qe4 Bxf3 14.Nxf3 Ra7? (bolje 14…Qe7) 15.0-0-0 (jače 15.exd6+ Be7 16.dxe7, +4.1) 15…Be7 16.h4 Qd7 17.b3 Kd8 18.Bc4 Kc7 19.Rhe1 f6 20.exd6+ Bxd6 21.Qg6 Rf8 22.h5 Qf7 23.Qf5 Nd7 24.Re6 Ne5 25.Nd2 Qd7 26.Ne4 Nf7 27.f4 Kb8 28.g3 Qd8 29.Qh7 Rd7 30.Qxg7 Ng5 31.Rxd6 1-0.
U drugom meču, Aitken – Radčenko, Španska partija C71, oktobar 1967 – april 1971: 1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 d6 5.d4 Bd7 6.d5 Nb8 7.c4 Bxa4 8.Qxa4+ Nd7 9.Nc3 Ngf6 10.h3 Be7 11.Be3 0-0 12.0-0 Nh5 13.Qd1 g6 14.Bh6 Ng7 15.g4 a5 16.a3 Nc5 17.b4 axb4 18.axb4 Rxa1 19.Qxa1 Nd3 20.Qb1 Nf4 21.Bxf4 exf4 22.Ne2 Bg5 23.Ned4 Bf6 24.Qc1 g5 25.Nf5 Nxf5 26.exf5 Re8 27.Re1 Rxe1+ – remi.
Zanimljiva opaska Džefa Čendlera: „Vlasov (potezi 17-24)“.
Ko je zapravo „paradoksalnog“ Radčenka zamijenjivao? Ostaje zagonetka. O samom meču današnjem šahovskom aktivu Sočija (s kojim sam kontaktirao elektronskom poštom) nije poznato ništa, kao ni aktuelnim članovima Čeltnem šahovskog kluba (s kojima sam razmjenjivao mejlove). Pretpostavka je da su na tablama 3–6 bili Čeltnemski igrači koji su igrali protiv „Bisera Crnog mora“ saigrači Aleksandra i Aitkena iz Nacionalnih klubskih prvenstava 50-ih. Konačni rezultat ovog zanimljivog meča, simboličnog za nekadašnje čvrste anglo-sovjetske šahovske veze (koje se, nadamo se, jednog dana ponovo oživjeti, sada kao anglo-ruske) ostaje nepoznat. I dalje važi stara maksimа: Gens una sumus! – Mi smo jedna porodica.
P.S. Duboko zahvalan profesoru Berndu Langeu (Njemačka), Nehemiji Kasimovu (Kanada), dr. istorijskih nauka Timotiju Hardingu (Irska), Zaharu Koganu (Izrael), Edvardu Vinteru (Velika Britanija), Dominiku Timonjeu (Francuska), Rusima Arkadiju Buškovu (Rostov na Donu), Čamalu Džedgafu i učenici Jurija Uljanova Madlen Gasjevoj (Nalčik, Kabardino-Balkarija).
https://chesspro.ru/details/neistadt_green_monster_2
(Kraj serijala)